REDAKCIJSKE PRAKSE I OBLIKOVANJE INOVATIVNOG NOVINARSKOG SADRŽAJA

U sklopu ovog projekta JOURLAB provedena je anketa na reprezentativnom nacionalnom uzorku od 1009 ispitanika. U ovoj analizi bit će predstavljeni rezultati fokusirani na četiri tema iz kojih su proizašle preporuke za novinare i urednike u hrvatskim redakcijama na temelju odgovora ispitanika.

Ove smjernice važne su za očuvanje, odnosno vraćanje povjerenja u novinare s obzirom da su ispitanici u sklopu ankete ispitani i da na ljestvici od 1 do 5 procijenili stupanj svojeg povjerenja u različite profesije. Najveće povjerenje građana imaju medicinske sestre (82,1 posto), liječnici (75,7 posto) i znanstvenici (68,7 posto), dok građani najmanje vjeruju političarima općenito (74,8 posto), ministrima u Vladi (71,8 posto) i sucima (58,9 posto). Slijede ih odvjetnici, biznismeni, bankari pa svećenici.

Povjerenje u novinare na sredini je ljestvice profesija. Vjeruje im 24,9 posto ispitanika, dok njih 34,8 posto im ne vjeruje. Građani su najneodlučniji, tj. niti vjeruju niti ne vjeruju kad su u pitanju upravo novinari (38,4 posto) te marketinški i PR stručnjaci (38,9 posto), i javni službenici (38,5 posto). Što se tiče dobi, nema velike razlike između dobnih skupina u kontekstu povjerenja prema određenim profesijama. 

POVJERENJE U PROFESIJE

Što se pak tiče obrazovanja novinara i medijskih djelatnika, 62,9 posto ispitanika se u potpunosti, a još njih 24,3 posto uglavnom slaže da svi novinari i medijski djelatnici moraju biti stručno obrazovani. Slične su brojke kada se govori o licencama pa se tako 60,4 posto ispitanika u potpunosti, a 23,5 uglavnom slaže da bi svaki novinar i urednik morao imati licencu za obavljanje posla. Također, 72,5 posto ispitanika se potpuno, a 17,8 uglavnom slaže da se novinari u svom radu moraju pridržavati etičkih kodeksa

U kojoj mjeri i zašto ispitanici ne prate vijesti ispitivalo se setom pitanja u kojem je ispitanicima bilo izneseno osam tvrdnji, a oni su trebali procijeniti odnosi li se ona na njih ili ne (uopće se ne odnosi – uglavnom se ne odnosi – niti se odnosi niti ne – uglavnom se odnosi – potpuno se odnosi – ne mogu procijeniti). Za baš sve tvrdnje o izbjegavanju vijesti (eng. news avoidance) većina je ispitanika u općoj populaciji zaključila kako se one uglavnom ili uopće ne odnose na njih.

TABLICA 2. IZBJEGAVANJE VIJESTI

Tvrdnja	Uopće/Uglavnom se ne odnosi na mene
Ne pratim vijesti jer dolazim do informacija na drugi način.	62,9%
Ne pratim vijesti jer me to čini bezvoljnim i apatičnim.	60,7%
Ne pratim vijesti jer me njihov sadržaj uznemiruje.	60,6%
Ne pratim vijesti jer iz njih ništa novo ne saznam.	60,1%
Ne pratim vijesti jer ne vjerujem informacijama koje mediji daju.	59,3%
Ne pratim vijesti jer me ne zanimaju teme kojima se bave.	58,7%
Ne pratim vijesti jer se previše bave stvarima koje nisu važne.	52,7%
Ne pratim vijesti jer samo potiču svađe i napetosti u društvu.	51,1%

 

Ipak, treba dodati da kada se ovi rezultati promatraju po dobnim skupinama, većinom su mladi ti koji smatraju da se ove informacije potpuno ili uglavnom odnose na njih. To se jasno može iščitati iz tablice br. 3 koja za četiri navedene tvrdnje ističe razliku po dobnim skupinama.

TABLICA 3. IZBJEGAVANJE VIJESTI PO DOBNIM SKUPINAMA

Također, ispitanicama je ponuđeno šest tvrdnji te su se trebali izjasniti slažu li se s njima ili ne (uopće se ne slažem – uglavnom se ne slažem – niti se slažem niti ne – uglavnom se slažem –potpuno se slažem – ne mogu procijeniti), a odnose se na pitanje „što bi medij koji najčešće koristite trebao napraviti/promijeniti kako biste ga još više koristili?“. U slučaju pet tvrdnji većina ispitanika u općoj populaciji se uglavnom ili potpuno složila s tvrdnjama:

TABLICA 4: PREPORUKE

Tvrdnja	Potpuno/Uglavnom se slažem
Opisati pozadinu neke priče i pratiti temu kontinuirano	73,9%
Uvesti nove teme/rubrike/pristupe	69,8%
Dati više prostora publici – čitateljima, gledateljima, slušateljima	67,3%
Poboljšati vizualni/multimedijalni prikaz tema	59,7%
Osmisliti nove načine prezentacije tema	57,1%
Uključiti više poznatih osoba	42,1%

 

S obzirom da je izbjegavanje vijesti u literaturi prepoznato kao veliki problem medija danas, iz odgovora ispitanika prikazanih u tablici br. 4 jasno se mogu definirati preporuke za novinare i urednike. 

Vjeruju li više u istinitost vijesti u medijima općenito, na društvenim mrežama ili onima koje sami traže ispitano je setom pitanja o istinitosti informacija i lažnim vijestima. Pritom rezultati pokazuju sljedeće:

TABLICA 4. POVJERENJE U ISTINITOST VIJESTI

Na ljestvici od 1 do 5 procijenite koliko vjerujete u istinitost:	1 – uopće ne vjerujem	2 – donekle ne vjerujem	3 – niti vjerujem nit i ne vjerujem	4 – donekle vjerujem	5 – potpuno vjerujem	Ne mogu procijeniti
Vijesti koje sam/a tražim	2,9%	7,4%	34%	40,9%	8,4%	6,3%
Vijesti u medijima općenito	5,5%	13,1%	40,5%	35 %	3,7%	2,3%
Vijesti na društvenim mrežama	8,4%	15,6%	37%	15,7%	3,3%	20,1%

 

Što se tiče specifičnih medija, ovom je anketom ispitano i koliko često publika nailazi na vijesti i informacije za koje vjeruje da krivo predstavljaju stvarnost ili su čak pogrešne u određenim medijima – u novinama, na radiju, na javnom servisu (HRT), na komercijalnim televizijama (Nova TV, RTL i druge), na internetskim portalima i na društvenim mrežama. Pritom najbolje „kotira“ radio te se tek 8,9 posto ispitanika izjašnjava da putem radija na takve vijesti nailazi svakodnevno. Najmanje jednom tjedno to se to događa 11,8 posto ispitanika, nekoliko puta mjesečno 18,8, jednako kao i nekoliko puta godišnje dok 9,8 posto ispitanika nikada ne nailazi na vijesti i informacije za koje vjeruju da krivo predstavljaju stvarnost ili su čak pogrešne na radiju. Važno je istaknuti da to ne zna procijeniti čak 31,8 posto ispitanika, a slična je situacija i s novinama gdje 33,4 posto ispitanika kaže da ne zna dati odgovor na to pitanje, kao i s društvenim mrežama (32,2 posto) te internetskim portalima (26,8 posto). Taj je postotak pak nešto manji za televizije – javni servis (16,9 posto) i komercijalne televizije (16,4 posto). Najgore brojke imaju pak društvene mreže na kojima 26,6 posto ispitanika svakodnevno nailazi na vijesti i informacije za koje vjeruju da krivo predstavljaju stvarnost ili su čak pogrešne.

TABLICA 5. 

U konačnici, ispitanicima je postavljeno pitanje u koliko mjeri smatraju da oni osobno mogu prepoznati lažne vijesti lažne informacije, a rezultati pokazuju da su ispitanici nisu sasvim sigurni u svoje kompetencije po tom pitanju:

GRAF 1. PREPOZNAVANJE LAŽNIH VIJESTI

Prema mišljenju ispitanika, mediji su primarno ti koji bi se trebali boriti protiv dezinformacija i lažnih vijesti. To, naime, smatra njih 62,2 posto, a slijede javne vlasti s tek 14,8 posto te građani s 10,8 posto. Tu su još obrazovne institucije (5,2 posto) i društvene mreže (1,7 posto).

Da su mediji u Hrvatskoj potpuno ili gotovo potpuno slobodni u objavljivanju sadržaja (da na njih ne utječu interesne skupine, političari, vlasnici ili oglašivači) misli 23 posto hrvatskih građana. Njih pak 39,6 posto drži da mediji uopće ili gotovo uopće nisu slobodni, dok 32,3 posto građana procjenjuje da je sloboda medija negdje u sredini.

Generalno su prema slobodi mediji kritičniji ispitanici između 30 i 59 godina, koji češće procjenjuju da je sloboda medija u Hrvatskoj nikakva ili gotovo nikakva. Pritom su najkritičniji Hrvati između 30 i 39 godina od kojih 44 posto smatra da mediji u zemlji uopće ili gotovo uopće nisu slobodni. Najoptimističniji su ispitanici između 60 i 69 godina starosti – čak 51,1 posto njih smatra da su mediji u Hrvatskoj u potpunosti ili gotovo u potpunosti slobodni. Zanimljivo, sljedeća dobna skupina koja se ističe u kontekstu procjene da su mediji posve ili gotovo posve slobodni u zemlji jesu mladi između 18 i 29 godina (44,4 posto).

Kad pogledamo kako građani procjenjuju slobodu televizije u zemlji, Nova TV se ističe i kao televizija i općenito medij koji – iz njihove perspektive – uživa najveću slobodu u svojem djelovanju. S druge strane, gotovo polovica ispitanika (48,6 posto) smatra da HRT nije uopće ili gotovo uopće slobodan, čime je javni servis percipiran kao najmanje slobodan medij u Hrvatskoj. U njegovu potpunu slobodu vjeruje tek 6,2 posto građana.

Općenito, iz perspektive hrvatskih građana, komercijalne televizije su slobodnije u svojem djelovanju. Najveći postotak građana vjeruje da je upravo Nova TV u potpunosti ili gotovo u potpunosti slobodan hrvatski medij (43,2 posto), dok 20,3 posto njih vjeruje da ova komercijalna televizija uopće ili gotovo uopće nije slobodna od utjecaja. Slično je i za RTL, u čiju potpunu ili gotovo potpunu slobodu vjeruje 38 posto građana, dok 21,1 posto procjenjuje da nisu slobodni.

Zanimljivo, iako je regionalni televizijski kanal N1 taj za koji najmanji broj građana vjeruje da nije slobodan (16,6 posto), treba uzeti u obzir da 39,2 posto ispitanika je reklo da to ne može procijeniti – što je vjerojatno povezano s dostupnošću kanala.

Kad su u pitanju novine, građani procjenjuju da najveću slobodu u svojem radu ima 24 sata (27,4 posto), dok manji broj ispitanika procjenjuje potpunu ili gotovo potpunu slobodu djelovanja u Jutarnjem listu (18,4 posto) i Večernjem listu (17,9 posto). Istovremeno, veći postotak građana procjenjuje Jutarnji list (32,4 posto) i Večernji list (34,2 posto) kao medije bez ikakve ili gotovo bez ikakve slobode, dok nešto manji postotak ispitanika (27 posto) vjeruje da je 24 sata posve ili gotovo posve neslobodan u objavljivanju sadržaja.

Ovi rezultati također ukazuju na to da građani općenito percipiraju veću razinu neslobode u izvještavanju kod novina, nego kod televizijskih kanala u Hrvatskoj. Također, generalno građani smatraju da su televizijski kanali – izuzev HRT-a – slobodniji u svojem radu od dnevnog tiska.

Nekada su navike publika bile donekle određene ritmom samih medija – ujutro su se čitale novine, u međuvremenu radio i navečer se gledala televizija. Prije pojave digitalnih vijesti novinarke i novinari (urednici/urednice) su bili ti koji su odlučivali o čemu će izvještavati i što će objavljivati te su pretpostavljali da će se publika s time složiti.

U današnjem ritmu života i količinom dostupnih informacija gotovo je nemoguće imati predvidljive i precizne obrasce ponašanja publike unatoč svim načinima za praćenje navika publika. Više o tome u videu govori dr. Jacob Nelson, docent na Walter Cronkite School of Journalism and Mass Communication, Arizona University.

Dolaskom digitalnih medija vijesti se konzumiraju na zahtjev, u bilo koje doba dana, neovisno o mjestu. Količina informacija s kojom se publika susreće nikad nije bila veća, no u isto vrijeme – ili možda baš zbog toga, koncentracija publike nikad nije bila manja.

Zadržavanje pažnje na nekom sadržaju sve je kraće i kraće: Prema istraživanju Tehničkog Sveučilišta u Danskoj ljudi počinju gubiti koncentraciju već nakon 8 sekundi i to najviše zbog količine informacija kojom su svakodnevno izloženi. To je za 4 sekunde manje nego 2000. godine kada je to vrijeme bilo 12 sekundi. Kao glavni razlog tog fenomena spominje se golema količina informacija kojima smo izloženi svakodnevno.

Društvene mreže zasigurno su doprinjele smanjenju koncentracije, te kad gledamo vrijeme koliko nam određeni sadržaj drži pažnju na društvenim mrežama to vrijeme je čak i kraće. Primjerice prosječno zaustavljane nad određenim sadržajem na Facebooku iznosi svega 2.5 sekunde a još je kraće kada se koristi pametni telefon – 1.7 sekunde.

U takvom digitalnom okruženju borba za publiku je nemilosrdna, te vrijede nova pravila kojima se mediji moraju prilagoditi. Sadržaj mora biti pažljivo kreiran i promišljen za svaku društvenu mrežu ili patformu o čemu će biti riječi više u poglavlju 5.4.

Važni događaji, izvori koje imamo, agencije i drugi mediji, nisu više jedini izvor novinarima i novinarkama. Publika itekako daje svoj doprinos. Aktivniji odnos s publikom i puno intenzivnija dvosmjerna komunikacija podrazumijeva da publika samo ne konzumira sadržaj, već ga često i kreira. Novinari i novinarke nerijetko pozivaju građane i građanke da podijele neke kreativne, ali i informativne sadržaje koji su sami/e proizveli. Taj sadržaj koji proizvode korisnici su fotografije, video i zvuk koje zabilježe neprofesionalci (osobe koji nisu novinari/ke ni zaposlenici/ce redakcije), a za koji novinar/ka i urednik/ca procijene da može biti koristan za neku novinarsku priču, nakon iznimno važnog procesa verifikacije tog sadržaja o čemu ćemo posebno govoriti u poglavlju 6

Sadržaj koji proizvode korisnici je važan za redakcije jer:

1) Pomaže kreirati novinarske priče koje su publici važne i značajne i s kojom se ljudi jače povezuju.

2) Potiče osjećaj zajedništva između redakcija i publike.

3) Izgrađuje trajni odnos povjerenja prema vašem mediju, kao i odanosti vaših čitatelja i čitateljica, gledatelja i gledateljica te slušatelja i slušateljica– koji vam se vraćaju.

Metrika publike pokazuje novinarima/kama kako se ljudi ponašaju, ali ne i zašto. Zašto je određen sadržaj čitan a drugi nije. Je li to zbog loše fotografije ili dosadnog naslova? Metrička mjerenja favoriziraju klikove kao način mjerenja, ali ti klikovi ne odražavaju nužno jesu li ljudi zaista pročitali priču ili koliko su uživali u njoj. Dodatna pojašnjenja nam daje dr. Jacob Nelson, docent na Walter Cronkite School of Journalism and Mass Communication, Arizona University.

Današnja publika više ne promatra pasivno, nego aktivno komentira i sukreira medijski sadržaj. Kao svojevrstan kustos medijskog sadržaja, publika dodaje vrijednost dijeleći ga. Započinje dijalog, nudi rješenja ili ukazuje na probleme te na taj način postaje dio ciklusa vijesti.

Digitalna prisutnost medija, posebice na društvenim mrežama neophodna je za opstanak na vrlo zasićenom tržištu. Mediji shvaćaju da je dublji i značajniji odnos s online publikom nužan, ne samo pružajući im ono što žele, već gradeći odnos povjerenja sa kvalitetnim sadržajem.

Medijske kuće više se ne mogu osloniti na tradicionalne i uhodane medijske prakse.

Potrebna je stalna inovacija, odnosno kultura inovacije u redakciji s razumijevanjem publike, tržišta i novih tehnologija.

Sama riječ konvergencija znači – “uzajamno približavanje”.

U medijskim kućama su se nekoć tehnologija, poslovanje, komunikacije i novinarska profesija promatrali kao zasebni sektori, no danas se oni prožimaju i svaki od njih je važan za kvalitetno funkcioniranje medija i kreiranje sadržaja. U mnogim segmentima, prožimaju se znanja iz svakog od 4 sektora i potiče međusobna suradnja.

Konvergencija je pretpostavka za organizaciju poslovnih, radnih procesa i komunikacije s publikama, ali i za organizaciju integrirane ili multimedijske redakcije.

“Digital first” znači ”na prvom mjestu digitalno”! To ne znači isključivo objavljivanje članaka na webu prije nego u tiskanom izdanju, na TV ili radiju, iako bi to bila prva definicija koja bi nam pala na pamet. Radi se o tome da je prioritet proizvoditi najbolje moguće digitalne sadržaje oslobođene ograničenja.

Više o tome u idućem videu koji je pripremila dr. Ivanka Pješivac, vanredna profesorica na Grady College of Journalism and Mass Communication, University of Georgia.

Brojne novinske kompanije zaključile su kako je prelazak na “digital first” koncept veoma zahtjevan, pa su većinu svojih snaga usmjerile na proizvodnju digitalnih sadržaja, a tek su manji timovi zaduženi za dnevni tisak. U medijskim organizacijama koje mogu poslužiti kao primjeri dobre prakse, velika energija ulaže se na proizvodnju originalnih sadržaja što pretpostavlja i originalne priče, ali i korištenje digitalnih alata kako bi se proizveo što zanimljivijji i atraktivniji sadržaj, prilagođen velikim i malim ekranima. Pri izradi sadržaja posebno treba obraćati pozornost na oblikovanje sadržaja i njegovoj preglednosti na mobitelima putem kojih se danas, posebno u mlađoj populaciji, sadržaj najviše konzumira.

Novinarske redakcije koje proizvode isključivo sadržaj za portal tj. za digitalno izdanje također moraju imati strateški cilj koji teži proizvodnji originalnih sadržaja, a ne copy paste praksi.

Mora se razmišljati o načinima i oblicima koje ćemo koristiti kako bi doprli do ciljane publike. A nju najprije moramo dobro poznavati!

Ukoliko radite u nekom mediju, korisno bi bilo da unutar svoje redakcije porazgovarate o tome.

Postavite si pitanje – koristimo li digitalne platforme na najbolji način?

Koji je razlog da to ne koristimo dovoljno ili na ispravan način (strah, nedostatak vizije, lijenost, neuspjeh u prepoznavanju promjene u navikama publike…)

Redakcijska kultura može se promatrati s dva aspekta; prvi je vezan uz samo redakcijsko okruženje, izgradnju zdravih odnosa, poštovanja, ravnopravnosti i uvažavanja različitosti. Drugi aspekt redakcijske kulture je onaj koji gradi tim koji će sudjelovati u razvoju i inovativnosti medija, procesu transformacije medija i više se promatra kao kultura učenja. Jer ako je nešto potrebno danas, onda je to spremnost na učenje, prilagođavanje novim okolnostima i trud da se doprinese timu. 

Upravo je redakcijska kultura u praksi spominjana kao jedna od glavnih prepreka za promjenu organizacije, implementaciju novih načina rada, u konačnici i samu integraciju redakcije. Ovdje uloga lidera posebno dobiva na značaju. 

O važnosti inovacija i eksperimenata u redakciji, te primjerima iz prakse govori dr. Iveta Imre, docentica na School of Journalism and New Media, University of Mississippi

 Korisno bi bilo unutar svoje redakcije porazgovarati o tome:

• Kako vi potičete inovativnost u svojoj redakciji?
• Koji je bio vaš posljednji pokušaj da uradite nešto inovativno? Je li uspjelo? Ako ne, zašto nije? 
• Koga možeš “prekvalificirati”; provedi malu anketu u svojoj redakciji – potrebe i želje zaposlenika u kontekstu vještina 

U doslovnom prijevodu – fraze koje ubijaju redakcijsku kulturu. Stvoriti ugodno okruženje, spremno za pokretanje promjene najveći je izazov. Lideri i liderke se rađaju, tako barem kažu, no liderske vještine daju se i naučiti. Univerzalni recept ne postoji, jer govorimo o različitim osobnostima osobe koja vodi redakciju ili procese promjene. Različiti su stilovi upravljanja, ali i različiti pojedinci u redkacijama, koje treba poznavati i svoje liderske sposobnosti prilagođavati mentalitetu i karakteristikama baš tog specifičnog tima. No rezultat dobrog liderstva upravo ovisi o timu. I rječnik treba prilagoditi tomu da motivira, potiče kreativnost, da odgaja i da nikome brzopletošću ne daje osjećaj da ne valja.

 

PRIMJERI DEMOTIVIRAJUĆIH FRAZA:

Engleski glagol “to disrupt” znači poremetiti, razbiti, srušiti. Moguće je da ste čuli/e za termin “disruptive technology”. Riječ je to koja se koristi za inovativne tehnologije, koje kada se primjene, poremećuju tj. razbijaju dotadašnji način funkcioniranja neke industrije. Stari, a svima blizak primjer je pojava mobitela, koji su promijenili u potpunosti način rada telekomunikacijskog sektora. Isti koncept vrijedi i za medijsku industriju.

Kad je o novinarstvu riječ, radi se o konceptu koji poziva novinare/ke i redakcije da razmontiraju, dekonstruiraju vijesti, raspakiraju sadržaj vijesti i onda ih ponovno kreiraju tako da naprave onakve vijesti kakve bi željeli gledati i na način kako ih žele gledati. Pretpostavka za tako nešto je tehnologija koja omogućuje niz kreativnih rješenja u proizvodnji sadržaja koji mogu privući mlađu publiku.

Pronalaze se inovativna rješenja, napuštaju tradicionalne forme novinarskog izvještavanja, osmišljaju nove forme i oblici uz korištenje novih tehnologija i alata. Suštinski se mijenjaju dosadašnji tradicionalni oblici i forme u oblikovanju sadržaja. Potiče se inovativnost i kreativnost kod novinara/ki i urednika/ca da nađu što inventivnije načine komunikacije s publikama i na taj način zadovolje ukuse svoje publike.

Da bi se bolje razumio cijeli koncept, svoja iskustva s vama dijeli dr. Iveta Imre, docentica na School of Journalism and New Media, University of Mississippi.

Integrirana redakcija podrazumijeva novu organizaciju posla i definirane radne procese, organizaciju u kojoj rade novinari različitih medija (radio, tv, online).

I prije digitalizacije proizvodnje vijesti, američki i anglosaksonski tip redakcija organiziran je oko centralnog deska kao mjesta na koji se slijevaju sve informacije, dakle kao mjesto planiranja i prikupljanja vijesti kao glavno mjesto komunikacije između onog što na stol  urednika dolazi i onog što se objavljuje. To je oduvijek bilo mjesto na kojem se susreću dva ključna procesa –  prikupljanje vijesti (input) i proizvodnja vijesti (output), a ta dva ključna procesa objedinjuje planiranje i upravljanje.

Potreba da se stvori efikasna organizacija sa što manje troškova i resursa, proizvede više sadržaja za različite platforme, koje zahtijevaju različite forme oblikovanja sadržaja, dovelo je do organizacije tzv. superdeska. To je samo drugi naziv za centralni desk koji objedinjuje prikupljanje i pripremu vijesti za sve medije (ili medijske platforme). U modernim efikasnim redakcijama, smatra se da je desk glavna točka koordinacije u kojoj se već u začetku razmišlja gdje će se, kada i kako nešto objaviti.  

Urednici koji upravljaju takvom multimedijskom organizacijom moraju razumjeti specifičnosti medija i tome prilagoditi raspodjelu poslova i resursa.

Danas na tržištu postoje brojni alati i aplikacije koje se lako koriste jer su prilagođene osobama koje nisu profesionalci u nekome od tehničkih poslova u medijskoj kući, ne i manje kreativnih doduše. Snimatelji, montažeri, grafičari, oni imaju dugogodišnja iskustva u svom poslu i nezamjenjivi su. Ali zbog potrebe ubrzanja proizvodnje, postoje alati koje sami novinari mogu koristiti na jednostavan način za proizvodnju multimedije – videa, podcasta, grafika, vizualizacije podataka. Neki od tih alata samostalno, automatizirano, izrađuju te sadržaje. No opasnost je da se time često gubi na kvaliteti i kreativnosti kojima inače novinarski uradak dobiva autorski pečat i pravi novinarski potpis.

Pametni telefoni iz godine u godine postaju sve snažniji sa sve boljim kamerama, memorijama te brzinom povezivanja. Nepregledno mnoštvo specijaliziranih aplikacija za stvaranje sadržaja postaju sve dostupnije i pristupačnije po pitanju jednostavnosti korištenja.

Dok je nekad za snimanje priloga bila potrebna ekipa ljudi i proces proizvodnje –  danas se čitav proces može vrlo jednostavno preseliti na jedan jedini uređaj kojeg svi nosimo u džepu svaki dan. Pametni telefon postao je švicarski nož novinarske profesije s kojim se može napisati tekst, snimiti zvuk i slika, poslati fotografija, napraviti infografika, uživo prenositi slika.

To naravno ne znači da će pametni telefoni istisnuti profesije kao što su snimatelj/ka, montažer/ka, grafičar/ka i slično, već pametnom raspodjelom radnih procesa unutar redakcije, novinari/ke su ti koji pomoću pametnih telefona mogu pružiti raznovrsniji sadržaj koji će u kraćem vremenu biti dostupan publici i na kraju krajeva, sadržaj s kojim će se publika bolje povezati nego s tradicionalnim oblicima izvještavanja.

Švicarski noži za novinarsku profesiju

“ Mobilni telefoni su poput elektroničkih švicarskih noževa, koji naoružavaju bilo koga i svakoga s univerzalnim „all in one“ medijskim alatima koji mogu pregledavati, snimati i objavljivati ili emitirati.””

— Mark Briggs

Mark Briggs, autor knjige „Journalism Next“ tvrdi da je cijeli proes produkcije videa sadržan u jednom uređaju u našem džepu – Švicarskom nožu novinarstva. Na pamatnom telefonu možete snimiti video, napisati tekst, snimiti zvuk, kreirati grafiku, uređivati i dijeliti.

Ako ih pravilno koristimo, pametni telefoni neće izbaciti fotografe, urednike i grafičke dizajnere iz posla. Naprotiv, u pametnoj redakciji mobilni novinari mogu napraviti ogromnu razliku, pružajući više sadržaja i dosežući raznoliku publiku. Upotreba pametnih telefona kao alata za prikupljanje vijesti već je u praksi. Koristila se za izravno izvješćivanje tijekom velikih međunarodnih događanja, poput Arapskog proljeća ili tsunamija u jugoistočnoj Aziji. Primjerice, tijekom izbjegličke krize u Siriji 2015. godine, tisuće migranata prelazilo je balkanske zemlje na putu prema zapadnoj Europi. Hrvatski novinarstvo studenti i njihovi regionalni kolege snimili su desetke priča izbjeglica koristeći svoje pametne telefone. To se pretvorilo u međunarodni projekt mobilnog novinarstva zabilježen na web stranici reportingrefugees.com

 

Upotreba pametnih telefona u novinarstvu narasla je još više tijekom lockdowna uzrokovanih pandemijom COVID-19. Novinari su također koristili pametne telefone za izvještavanje o ratu u Ukrajini. Neki dopisnici Al-Jazeere snimali su svoje izvještaje iz Ukrajine mobilnim telefonima. Korištenje pametnog telefona za vizualno pripovijedanje otvorilo je mnoge prilike za Patriciju O’Callaghan, novinarku koja radi za RTE, irsku javnu televiziju. Točnije, mobilno novinarstvo učinilo ju je samodostatnom. “To je bio moj Mount Everest, ali sada je moj najbolji prijatelj”, kaže ona.

Pametni telefoni postaju sve moćniji. Ne samo da imaju bolje kamere, nove aplikacije i pristup najraznovrsnijim društvenim mrežama, već imaju veliku korist od ekspanzije izravnih prijenosa na društvenim medijima.

The use of smartphones in journalism storytelling grew even more during the COVID-19 pandemic lockdowns. Journalists also used smartphones to cover the war in Ukraine. Some Al-Jazeera correspondents filmed their reports from Ukraine on mobile phones. 

Using a smartphone for visual storytelling has opened many opportunities for Patricia O’Callaghan, a journalist working for RTE, Ireland’s national broadcaster. To be more precise, mobile journalism has made her self-sufficient. “It was my Everest, but now it’s my best friend,” she says.

Smartphones are becoming more and more powerful. Not only do they have better cameras, new apps, and a variety of social networks, but they also benefit from the boom of social media live streaming. 

A vital skill for our times

Mobilno novinarstvo često se naziva skraćeno „mojo“. Novinar koji koristi mobilni telefon za stvaranje potpune priče također se u žargonu naziva „mojo novinar“.

Neki ljudi definiraju mobilno novinarstvo kao oblik prikupljanja vijesti. Drugi ne vole taj naziv. Profesor novinarstva sa Sveučilišta Missouri, Judd Slivka, smatra da je “mobilno novinarstvo” smiješan izraz, baš kao i “novinarstvo kamere (camera jounralism)”. To je jednostavno novinarstvo, a  pridjev mobilno kao dio ove sintagme, odnosi se na alat. Prema Slivki, taj oblik novinarstva definira radni proces zbog čega se dovode u pitanje postojeće definicije.  

Mobilno novinarstvo nije samo o novinarima i novim načinima prezentiranja priče i izvještavanja. Tu se radi i o publikama i načinu na koji konzumiraju sadržaj. 

Australski stručnjak za digitalno novinarstvo i profesor Ivo Burum vidi mobilno novinarstvo kao holistički pristup gdje jedan operater ima vještine za obavljanje cijelog posla na terenu. Dok  neki video novinari ponekad montiraju ono što su snimili na licu mjesta, mnogi se vraćaju u svoju hotelsku sobu, redakciju  ili kući, kako bi montirali na svom računalu. 

Mojo novinar obavlja sličan posao, ali s različitom opremom i aplikacijama, radeći na terenu s mobilnim telefonom, apsolutno sve – često izvještavajući uživo jednostavno koristeći pametni telefon, stalak i mikrofon.

Trener mobilnog novinarstva Mark Egan kaže da je priprema i planiranje ključno za pričanje dobre priče, bilo da se radi o dokumentarcu ili samo kratkom segmentu za društvene medije. Ako planirate, snimanje će biti puno lakše. Obavezno postavite sljedeća pitanja u fazi planiranja: Što je fokus vaše priče? Kakav je oblik vaše priče? Postoji li zanimljiv lik? Tko je vaša publika?

Veličina: Najveća prednost leži u veličini pametnog telefona. U usporedbi s profesionalnim video kamerama, mnogo je manji i stoga lakši za rukovanje.

 

Brzina Pametni telefoni obično su povezani s internetom, pa sadržaj možete lako i brzo prenositi. Osim toga, mobilna komunikacija omogućuje se čak i u globalnim konfliktnim situacijama, uključujući izbjegličke migracije.

 

Neprimjetnost Ljudi ne vide pametne telefone kao nešto nametljivo ili “strano”, kao što bi mogli s fotoaparatom, pa su opušteniji u njegovoj prisutnosti. Ljudi će skloniji pričati svoje priče u intimnoj situaciji koja se može stvoriti s malim mobilnim telefonom.

 

Jedan od nedostataka je većina novinara treba biti obučena za upotrebu pametnih telefona u izvještavanju. Često ljudi koji počnu snimati svojim telefonima ne razumiju alate pravilnog pripovijedanja putem mobilnog novinarstva.

Da bi novinar proizveo izvrsnu vizualnu priču, postoje tri glavna zahtjeva:

1. Razumjeti što čini dobru priču
2. Svladati osnove vizualnog jezika (jezik filma), kao što su: snimanje sekvence, vrste kadrova koje ćete snimiti I kako ih koristiti
3. Znati hoće li priča biti za televiziju ili društvene medije.

Navikli smo gledati horizontalne filmske zapise samog početka filma i televizije. Međutim, sa širokom upotrebom pametnih telefona, vertikalni videozapisi postali su popularniji. Njihovu ogromnu popularnost duguju društvenim medijima. Prije nego što počnete snimati, znate hoćete li objaviti vertikalni (portretni način), kvadratni ili horizontalni (pejzažni video). Koji omjer slike ćete odabrati? Na primjer, omjer 1:1 je kvadrat, omjer 9:16 je pravokutnik i vertikalan, dok je horizontalni omjer 16:9. 

Horizontalni ili pejzažni video najprirodniji je zbog horizontalnog poravnanja s našim očima. Zato su  filmovi i televizija horizontalni. Horizontalni video i dalje je industrijski standard jer je bolji za gledanje na televizoru, monitorima računala i prijenosnim računalima. Horizontalna snimka bolje prikazuje stvari, posebno one u svakodnevnom životu, omogućavajući šire kadrove koji uključuju dinamiku i pokret. Daleko je bolji za sadržaje dužeg trajanja. 

Vertikalni ili portretni video ima oblik zaslona pametnog telefona. Dizajn pametnog telefona prisiljava vas da držite telefon vertikalno. Odluka hoćete li snimati horizontalno ili vertikalno ovisi o tome što želite proizvesti i tko je vaša publika. Što ako želite svoj video objaviti na različitim platformama? Moguće je snimati horizontalno i pretvoriti sadržaj u kvadratni ili vertikalni format. Danas oba formata koegzistiraju. 

Čak i novinari poput onih na irskoj televiziji RTE proizvode sadržaj posebno za vertikalni video format, koji se zatim može prilagoditi online, televizijskoj i radijskoj publici. RTE novinar Philip Bromwell snima vertikalne i horizontalne videozapise, ovisno o tome koriste li se samo za društvene medije ili također i za, televizijsko emitiranje. Često snima na svom pametnom telefonu u omjeru 16:9, a zatim montira video kao 9:16 projekt. Kao rezultat toga, često mora ponovno pozicionirati neke kadrove.

Velika popularnost video sadržaja na društvenim mrežama pomaknula je granice onoga što podrazumijevamo pod video sadržajem. Danas gotovo svaka društvena mreža ima svoje zakonitosti kada je video u pitanju. Vjerojatno ste svjesni trenda porasta vertikalnih videa u odnosu na klasične horizontalne video sadržaje. Ti trendovi su usko vezani sa načinom na koji publika danas konzumira sadržaj – putem mobilnih uređaja.

Lijevo: Snimka s mobilnog telefona je horizontalna Desno: Snimka s mobilnog telefona je horizontalna

Fotografije: Dejan Kalezić

Velika popularnost video sadržaja na društvenim mrežama pomaknula je granice onoga što podrazumijevamo pod video sadržajem. Danas gotovo svaka društvena mreža ima svoje zakonitosti kada je video u pitanju. Vjerojatno ste svjesni trenda porasta vertikalnih videa u odnosu na klasične horizontalne video sadržaje. Ti trendovi su usko vezani sa načinom na koji publika danas konzumira sadržaj – putem mobilnih uređaja.

Još jedan trend usko povezan s korištenjem pametnih telefona je sve veće korištenje grafike i titlova u video sadržajima. Dva su razloga – da privuče pažnju gledatelja, a drugi je povezan sa načinom na koji se video prikazuje kada pregedavamo društvene mreže – automatski kreće i najčešće bez zvuka. Svaki takav detalj zahtijeva novi pristup pri proizvodnji sadržaja te prilagodbu radnih procesa za različite platforme.

Od grafičkih prikaza tu je i tzv. “Data visualization” u prijevodu – vizualizacija podataka. Veliku količinu brojki, odnose među tim brojkama, trendove rasta, sve se to danas očekuje da bude prikazano na pitak i vizualno atraktivan način. Trenutno aktualan primjer vizualizacije podataka jeste broj zaraženih korona virusom, rast brojki u više dana, broj smrtnih slučajeva, žarišta u zemljama i gradovima. Publici je puno lakše percipirati te informacije kroz mape i grafikone koji mogu biti statični, ali i interaktivni. Samo zamislite izborne rezultate ispisane brojkama ili prikazane kroz grafike iz čega će vam sve biti preglednije, time i jasnije.

Uzmimo za primjer te iste izbore. Ukoliko želimo dati podsjetnik na ranije, možemo koristiti tzv. “Timelines” ili u prijevodu vremenske trake. Pa kroz njih pričati priču uz tekst, fotografiju ili video.

Veliki potencijal koji je u našoj regiji donekle zapostavljen jesu podcasti – internetski audio na zahtjev. Zadnjih godina na globalnoj razini svjedočimo porastu potrebe konzumiranja audio sadržaja, kroz koji možemo dobivati vijesti, debate, intervjue. Podcast omogućuje slušanje audio sadržaja bilo gdje u bilo koje vrijeme, a mogu bit način za privlačenje nove publike, više fokusirane na audio nego video.

Explainer videi su kratki, informativni videozapisi koji objašnjavaju složene ideje, koncepte ili postupke na jasan i sažet način. U novinarskom kontekstu, oni služe kao snažno sredstvo za prenošenje vijesti, analiza i dubinskih istraživanja širokom spektru publike. Korištenje explainer videa može transformirati način na koji novinari komuniciraju s publikom, omogućavajući im da prikažu kompleksne teme na vizualno privlačan i lako razumljiv način.

Novinarstvo se često bavi složenim temama koje mogu biti teške za razumijevanje. Explainer videi mogu razbiti te složenosti kroz kombinaciju vizualnih i auditivnih elemenata, čineći ih dostupnijima široj publici. Na primjer, videi koji objašnjavaju ekonomske principe, političke procese ili znanstvena otkrića mogu pomoći publici da bolje razumije te teme.

Explainer videi su izuzetno prilagodljivi različitim medijskim platformama, uključujući društvene mreže i web stranice. Ova prilagodljivost omogućava novinarima da dopru do publike gdje god se ona nalazila, koristeći format koji je optimiziran za njihove preferirane kanale

Studije su pokazale da ljudi bolje pamte informacije predstavljene vizualno nego one koje su samo čitane ili slušane. Integracijom vizualnih elemenata, explainer videi mogu pomoći publici ne samo da razumije, već i da zadrži kompleksne informacije duže vrijeme.

Također jedna od prednosti, u eri lažnih vijesti i dezinformacija, explainer videi nude novinarima alat za novinarstvo utemeljeno na činjenicama. Kroz vizualne dokaze i jasno artikulirane argumente, ovi videi mogu pomoći u razbijanju mitova i dezinformacija, pružajući činjenice na način koji je lako provjerljiv i razumljiv.

Primjer explainer videa imali ste priliku vidjeti i u poglavlju 3. kada smo govorili o konvergenciji medija. Inače kompleksna tema prikazana je u manje od 2 minute:

Prošla su vremena kada je novinarski posao bio vezan samo uz računalo sa programima koje se moralo instalirati. Danas je glavni naglasak na mobilnosti i na “radi bilo gdje” filozofiji. Online alati koji rade iz internet preglednika postaju toliko jaki da nude gotovo sve mogućnosti klasičnih alata.

Infografike, obrada slike, montaža videa…što god zamislili, šanse su da već postoji neki digitalni alat za to. A ima ih dovoljno jednostavnih za izvedbu prethodno navedenih novih/starih formata.

Multimedijsko izvještavanje je umjetnost pričanja priče kroz različite medijske forme – tekst, grafike, animacije, fotografije, zvuk i video. Često možete naići i na naziv “digitalno izvještavanje”. No, multimedija u kontekstu novinarstva, koliko god je izvor mogućnosti za originalno i novo privlačenje publike, toliko je i izazovno. Naime, različite medijske forme imaju različite slabosti i snage, stoga je mudrost koji dio priče ispričati publici na način koji zaobilazi slabosti određene forme i koristi njene snage. Kada se to uspije može se prenijeti informacija, poruka i emocija onako kako tradicionalni linearni mediji ne mogu. Zato je multimedijsko izvještavanje toliko privlačno današnjoj publici.

Još jedan razlog njegove privlačnosti je interaktivnost – multimedijske novinarske priče traže od publike da istražuje, da se uključi i da „uroni“ u priču. Ne čudi stoga što mnogi multimedijsko izvještavanje nazivaju ‘digitalnim iskustvom uranjanja u priču’. Kod takvih priča publika je spremnija i aktivno sudjelovati – komentirati, rješavati kvizove ili direktno kontaktirati redakciju.

Multimedijsko izvještavanje je mnogostrano i sklono promjeni – multimedijske priče mogu postojati u različitim formama, a one se prilagođavaju ovisno o priči, ali i samoj strategiji vašeg medija. Dapače, ovakva vrsta novinarskog izvještavanja često uključuje paralelnu promociju priče na više platformi, ali poput slagalice – novinar/ka i urednik/ica bira točno određeni aspekt priče koji će biti najbolje primljen od publike na određenoj platformi.

Također, rad na multimedijskoj priči unutar redakcije otvara mogućnost razvoja potencijala kod vaših novinara i novinarki. Primjerice, produkcija kratkih videa koje novinar/ka uključuje u određenu multimedijsku priču može biti od koristi za vaš redakcijski tim – ovo može biti odličan temelj i iskustvo za produkciju duljih videa u budućim projektima.

Multimedijska priča je neka od kombinacija teksta, fotografija, videa, zvuka, grafika i interaktivnih elemenata (npr. animacija) koje su predstavljene na web stranici u tzv. nelinearnom formatu. Nelinearni format znači da publika može sama birati koji će element priče pogledati sljedeći i na koji način će „putovati“ kroz priču.

Sve informacije su komplementarne i svaki dio ili element priče predstavljen je na točno određenom mjestu na stranici i u određenom formatu. Ne postoje ponavljanja – npr. jedan video isječak iskorišten je za predstavljanje baš jednog određenog segmenta priče jer novinar/ka procjenjuje da je video najatraktivnija forma za predstavljanje tog dijela priče (npr. neka emotivna izjava jednog od protagonista).

Web stranica – primjerice, početna stranica nekog novinarskog portala – nije multimedijska priča, iako na njoj možemo pronaći sve spomenute elemente. Multimedijska priča je objedinjena temom i svi elementi su integrirani u nju, dok stranica ili rubrika nekog novinarskog portala ima niz različitih tema. Nadalje, čak i ako neka konkretna priča sadrži primjerice tekst i video, treba obratiti pažnju za koji kontekst je taj video primarno napravljen. Vrlo često televizijske kuće svoje priloge koji su napravljeni za emisiju vijesti – ili neku drugu emisiju – objavljuju i na webu. To opet nije multimedijska priča jer video nije rađen ciljano za online publiku, već je samo prenesen i na webu.

Nije svaka priča dobra multimedijska priča. Osim što tematski treba odgovarati potrebama i željama vaše publike, ona mora biti i višedimenzionalna. Primjerice, uključivati neku akciju koja će se moći odlično prikazati u videu, možda neki proces čiji bi grafički prikaz mogao biti vrlo atraktivan, osobe koje mogu biti odlični sugovornici/e i dati jake emotivne izjave idealne za zvučni ili video zapis, praćeno autorskim fotografijama. Ovakve priče obavezno se rade na terenu i nisu nešto što novinar/ka može riješiti preko telefona ili društvenih mreža, one iziskuju određeni angažman cijelog tima – ne samo u smislu vremena, nego i resursa.

U novome digitalnome okruženju u koje su danas uronjeni mediji i publika, sve je važnija uloga urednika i urednica, i njihova svjesnost o svim trendovima i novim alatima koji pomažu novinarkama i novinarima izvjestiti i ispričati novinarske priče na što interaktivniji i zanimljiviji način. Zbog toga je kontinuirano proširivanje znanja o novim tehnološkim mogućnostima, kao i inspirativnim novinarskim praksama u regiji i inozemstvu neophodan. Nije samo važno znati da je potrebna kreativnost, već i naučiti kako je potaknuti kod svojih novinara i novinarki, i u kojem je smjeru razvijati. Društvene mreže, virtualna stvarnost, proširena stvarnost, pametni telefoni – sve je to dovelo do novih navika i ponašanja publike. Redakcije se tome moraju prilagoditi, kako u procesima rada, tako i u samom izvještavanju. Trenutno najvažnije vještine novinara i novinarki odnose se na tzv. višeplatformsko izvještavanje. Što ono znači za vašu redakciju, a što za publiku, saznajte u videu:

Pogledajte Facebook video BBC People Fixing the World o shopping centru u Švedskoj koji prodaje isključivo reciklirane proizvode. O njemu publika može saznati više ako posluša podcast na webu ili na aplikaciji koji je 20 minuta dulji i sadrži više detalja. Sljedeći primjer je Instagram fotografija The Guardiana koja snažnim citatom i fotografijom, kao i objašnjenjem uz fotografiju, upoznaje publiku s novom aktualnošću. Istovremeno, na webu istog medija publika može o tome pročitati više detalja. Nadalje, priča o Sevilli i narančama koje se koriste za električnu energiju ima nekoliko aspekata – na Instagramu je predstavljena suština inicijative, na webu je moguće pročitati detalje o njoj, a isto tako dobiti autentični seviljski kulinarski recept s narančama. Dan palačinki u Velikoj Britaniji na TikToku ima jednu posve drugačiju formu i sadržaj nego na webu. Također, BBC se potrudio da istraživanje o toj temi učini interaktivnim. Ono što je najvažnije je znati kojoj se publici obraćamo na kojoj platformi te procijeniti koji bi aspekt priče i u kojoj formi bio najprigodniji za tu platformu, a ujedno i najprivlačniji publici. Za sadržaje na Instagramu i TikToku mudro je angažirati mlađe novinare i novinarke, a za ambicioznije projekte koji, primjerice, uključuju proširenu stvarnost, dodatne stručnjake i stručnjakinje za to područje

Važnost društvenih mreža za novinare i novinarke, kao i izvještavanje i promociju priča, već je stara vijest. Ali mogućnosti ovih platformi za bolje novinarstvo redakcije diljem svijeta i dalje istražuju. Osim boljeg novinarstva, društvene mreže postale su za mnoge prva točka kontakta s publikom, a stoga i mjesto gdje redakcije aktivno grade trajni – i jedinstveni – odnos s publikom.

Koliko je to važno, i kako je doista svaka društvena mreža izvor drugačije mogućnosti za približavanje određenoj ciljanoj publici, možda najbolje dokazuje primjer kultnog američkog časopisa The New Yorker. Na društvenim mrežama ovaj medij ima nekoliko života, a one su postale ključan dio New Yorker-ove uredničke strategije. Sveukupno broje više od 13 milijuna korisnika/ca na sedam platformi društvenih mreža, a komuniciraju s njima kombinirajući novinarstvo, zanimljive autorske komentare i humor.

Još 2015.godine New Yorker je počeo proizvoditi ekskluzivni sadržaj za društvene mreže, uključujući pojačanu produkciju videa, na Snapchatu su aktivni i prepoznati među najmlađom publikom – tamo imaju tjedno otkrivanje naslovnice, popularni strip “Snaption”, kao i ekskluzivne intervjue koji su dodatak pričama u tiskanoj i web verziji New Yorker-a.

Još jedan zanimljiv primjer komunikacije s publikama na društvenim mrežama je BBC Radio 1 koji je sadržajno usmjeren prvenstveno na mlade. No, i mladi su vrlo raznolika skupina, a nije isto biti mlada osoba od 16 i mlada osoba od 27 godina. Upravo se zbog toga razlikuju i njihovi sadržaji na Facebooku, Instagramu i TikToku. BBC Radio 1 najaktivniji je u komunikaciji s publikom na Instagramu gdje često direktno postavlja publici pitanja čije odgovore potom koristi u kreiranju radijskog programa. Ovi primjeri također su korisni jer pokazuju važnost ujednačenog dizajna u oblikovanju objava, a taj dizajn specifičan je za svaku navedenu platformu.

Kritike novinarstva postoje oduvijek, no istraživači i istraživačice procjenjuju da je s pojavom novih tehnologija novinarstvo upalo u dotad neproživljenu i neviđenu krizu. Očuvanje novinarskih vrijednosti – poput nepristranosti, istinitosti i neovisnosti – postalo je još izazovnije uz nove platforme i nove zahtjeve i promjenjivo ponašanje publike. Sve manje povjerenje građanstva u medije diljem svijeta – a naročito u regiji – jedna je od najvećih prepreka u odnosu između redakcija i publika. Svaka redakcija to pokušava premostiti na svoj način, no u nekim redakcijama u svijetu aktualne kritike novinarstva i želja da se uspostavi novi odnos povjerenja s čitateljstvom, gledateljstvom, i slušateljstvom, rezultirale su novim novinarskim praksama. One pokušavaju inspirirati novinare i novinarke da promijene načine na koje odabiru koje priče bi bile zanimljive publici, ali i načine na koje će ih ispričati. Današnje česte kritike novinarstva su da previše naginje senzaciji i površnom izvještavanju s nedovoljno konteksta, a to često rezultira i netočnostima i neistinitostima u njihovim pričama.

Jedna od aktualnih kritika novinarstva, a i u anketama najčešći razlog koji građani i građanke navode kad su upitani zašto izbjegavaju vijesti i informiranje, jest da je prenegativno. Negativnost je, mnoga istraživanja tvrde, postala “sveprožimajuća ideologija” kada redakcije biraju o čemu će izvijestiti i koju će vijest staviti “u prvi plan”. Ako je u pitanju konflikt, drama, tragedija, bilo što negativnog predznaka od čega se steže želudac ili podiže adrenalin u krvi, veća je šansa da će neka redakcija o tome izvijestiti.

Urednici/ce i novinari/ke na Danskoj javnoj televiziji – tzv. DR-u – 2015. godine odlučili su to promijeniti, i time vratiti povjerenje svoje publike, a i osvojiti mladu publiku, i to novim novinarskim pristupom. Ona se zove konstruktivno novinarstvo.

Konstruktivno novinarstvo je novinarska praksa kojoj je cilj pokazati točniju i realniju sliku svijeta. To znači pokazati svijet s oba oka, a ne samo onim okom koje vidi ono što ne valja u društvu. Potrebne su priče o napretku, o pomacima, o otkrićima, o izumima, o inicijativama i ljudima koji čine svijet boljim mjestom. To ne znači da i u tim pričama ne postoji kritički pristup – dapače, on je neophodan. Pozitivne i vesele vijesti o slatkim mačkama ili djeci koja su oslikala zid svojeg vrtića ili škole nije konstruktivno novinarstvo, makar sigurno i takve priče uključujete u svoje izvještavanje.

U videu saznajte koji su glavni elementi konstruktivnog novinarstva:

Primjer redakcije koja je prihvatila konstruktivni pristup u izvještavanja je Deutsche Welle. U sklopu pilot projekta “The Bright Side” proizveli su seriju od 10 videa na društvenim mrežama, a fokus su bile globalne društvene promjene, poput gladi i ratova. Konstruktivan pristup prihvatio je i BBC, a jedan od posljednjih takvih projekata je serijal Coronavirus: People Making a Difference.

Konstruktivno novinarstvo koncipirano je, kao što ste vjerojatno zaključili, vrlo široko. Ali unutar njega javila se još jedna inspirativna novinarska praksa, svojevrsna niša konstruktivnog novinarstva. Njen fokus je na izvještavanju o rješenjima za probleme u društvu. Ime ove prakse je Solutions novinarstvo ili novinarstvo rješenja, a njegova kolijevka je u Sjedinjenim Američkim Državama. Tamo niz lokalnih i nacionalnih medija aktivno implementira ovu praksu. Svojevrsno zaštitno lice solutions novinarstva je Solutions Journalism Network.

Glavna obilježja solutions novinarstva su sljedeća:

1. Solutions priča fokusira se na odgovore (rješenja) na društvene probleme – i kako je to rješenje bilo djelotvorno (ili nije).
2. Najbolje solutions izvještavanje jasno objašnjava i otkriva publici zašto je neko rješenje relevantno i njima dostupno.
3. Solutions izvještavanje uključuju potragu za čvrstim dokazima o djelotvornosti rješenja (a ako ne postoje, i to se mora jasno naglasiti).
4. Izvještavanje o ograničenjima nekoga rješenja je nužno – ni jedno rješenje nije savršeno.
5. Uključivanje osoba koje imaju iskustva problema i rješenja iz prve ruke.

Chicago Tribune, koji se često u svojim pričama fokusira na rješenja. Izvijestio je o tome kako se u Chicagu smanjio broj Afroamerikanki koje obolijevaju od raka dojke.

Zanimljiv je i pristup BBC-ja u ovome kontekstu. BBC World Service skovao je novo ime za istu praksu i nazvao je solutions-focused novinarstvo (novinarstvo fokusirano na rješenja). Njihov najpoznatiji projekt je već spomenuti BBC People Fixing the World čiji je fokus na kratkim digitalnim videima i 20-minutnim podcastovima o lokalnim rješenjima diljem svijeta.

Iako je u početku bila neobična novost prema kojoj su mnoge redakcije bile skeptične (a neke su to još uvijek), mnoge od njih počinju otvarati svoja vrata novinarskom izvještavanju o rješenjima (solutions journalism), u nadi da će osvojiti publiku kojoj je dosta loših vijesti. 

Angažirajući, ali rigorozan

Prema mišljenju pobornika/ca novinarstva usmjerenog ka rješenjima, i srodne prakse konstruktivnog novinarstva, izvještavanje o reakcijama na društvene probleme je način pružanja točnije slike svijeta, ali i pokazivanja publici da je svijet također pun nade i napretka za koje novinske redakcije obično ne smatraju da su vrijedne izvještavanja.

To, ipak, ne bi trebalo imati nikakve veze sa jednostavnim pričama koje dižu moral – ili pozitivnim vijestima – jer iako bi fokus trebao biti na tome što funkcionira, izvještavanje mora biti provedeno na novinarski rigorozan način. To podrazumijeva da ono slijedi najviše postulate novinarske profesije, kao što su točnost, nepristranost i pravednost. Iako se razlikuje od ‘običnog’ novinarstva jer potiče novinare da izvještavaju iz promijenjene perspektive koja nadilazi tek predstavljanje problema, oni bi to trebali činiti na sveobuhvatan način koji publici omogućuje kritičku procjenu rješenja. 

 

BBC-jevo novinarstvo usmjereno na rješenja kao uzor?

Često spominjan uz The Guardian i njegove konstruktivne priče od kojih se neke fokusiraju na rješenja, BBC je istaknut kao jedan od najprominentnijih ‘igrača’ u novinarstvu usmjerenom na rješenja, ne samo u Velikoj Britaniji nego i u svijetu. BBC izvještava o rješenjima pod malo drugačijim imenom: solutions-focused journalism. Kreirano je nakon što je BBC proveo istraživanje o tome što mlada publika, koju je gubio, stvarno želi. U okviru njega je utvrđeno da “64 posto ispod 35 godina želi da vijesti nude rješenja problema, a ne samo vijesti koje im govore o određenim problemima”. 

Nekoliko je BBC-jevih multimedijskih online projekata koji se fokusiraju na izvještavanje o rješenjima, ali lider BBC-eve produkcije novinarstva okrenutog rješenjima je već spomenuti projekt BBC People Fixing the World, ranije poznat kao BBC World Hacks koji je osnovan  2016. To je online platforma s podcastima i video pričama o „ljudima koji mijenjaju svijet“. Videi se objavljuju i na društvenim mrežama.

Na BBC se još uvijek gleda kao na uzor drugim javnim servisima u svijetu, stoga je važno saznati održava li BBC isti ugled i u pogledu izvještavanja o rješenjima. BBC je ambiciozno postavio ovu praksu kao način da se “pruži točnija slika svijeta, inspirira one koji žele biti informirani, služi javnom dobru i pomogne u ispunjavanju BBC-jeve javne svrhe bez odbacivanja naše predanosti kreiranju točnost, neovisnog i nepristranog novinarstva, što uključuje pozivanje na odgovornost.“ U istraživanju Petre Kovačević, cilj je bio provjeriti da li je to slučaj s videopričama BBC People Fixing the World, jer su prvenstveno, ali ne isključivo, bile namijenjene mladoj publici – najtraženijoj i često najnerazumljivijoj skupini s kojom se mnoge novinske redakcije pokušavaju povezati.

Lako je poskliznuti se i prijeći u pozitivne vijesti

Istraživanje je pokazalo da su pravila i želje jedno, a redakcijska praksa drugo – što svi novinari i urednici već jako dobro znaju. Način na koji tim BBC-ja doživljava praksu izvještavanja o rješenjima i način na koji to čini u svojim video pričama značajno se razlikuju. Iako novinari/ke i urednici/ce u timu pozicioniraju novinarstvo usmjereno na rješenja u skladu s pojmovima koje postavljaju BBC-jeve uređivačke vrijednosti i standardi, pitanja prilagodbe društvenoj publici, jurnjave za metrikom publike i razvoja video formata koji bi zadovoljio i publiku i algoritme, značajno se odražavaju na novinarsku kvalitetu priča. Pojam točnosti, koji novinarstvo fokusirano na rješenja, ali i novinarstvo uopće na BBC-u, postavlja na pijedestal, u video pričama usmjerenim na rješenja često se gura u drugi plan. Mnogim pričama nedostaje kritička perspektiva koju publika treba da bi procijenila rješenje koje se predstavlja i da ga razumije u odnosu na problem na koji ono odgovara.

BBC-jeve priče o rješenjima često su – iako ne uvijek – ispričane na način koji je poticajan, zanimljiv, pozitivan i jednostavan, što ne bi trebao biti problem da su ispunjeni svi ostali zahtjevi novinarstva.

Međutim, mnoge se priče često mogu zamijeniti s pozitivnim vijestima, ili čak promotivnim video zapisima zanimljivih rješenja i ljudi ili organizacija iza njih. Iako se nedostaci i prepreke koje je istraživanje otkrilo tiče ​​samo BBC People Fixing the World video priča, oni ipak ukazuju na ono s čime se druge redakcije mogu susresti na svom putu do novinarstva usmjerenog ka rješenjima. Zato donosimo jedinstveni skup smjernica za novinare, urednike i redakcije koje se odluče primijeniti ovaj pristup u svojem izvještavanju. One se tiču izvještavanja o rješenjima – informacije koje se moraju uključiti u priču kako bi ona bila ‘rigorozan’ novinarski sadržaj.

1. a) Izvještavanje o rješenju
2. Prezentacija i objašnjenje problema i njegovog uzroka

Priča bi trebala uključivati i objasniti problem, uzrok i kontekst u kojem se pojavljuje. Uzrok problema treba se tretirati kao sastavni dio prezentacije problema, ali i kao element koji treba posebno predstaviti i objasniti, a ne implicirati. Različite perspektive o problemu i njegovim učincima trebaju biti prikazane kako bi publika imala sve relevantne informacije za procjenu prikladnosti rješenja.

2. Prezentacija konkretnog rješenja koje postoji i aktivno se primjenjuje

Priča bi trebala predstaviti rješenje koje nije samo ideja, već je implementirano u stvarnom životu. Rješenje samo po sebi možda ne mora biti fizički opipljivo, primjerice ako se radi o politici, ali njegovi rezultati moraju biti opipljivi i vidljivi. Priča mora objasniti što je rješenje, uključujući gdje, kada i od strane koga je osmišljeno i primijenjeno.

3. Objašnjenje kako je rješenje implementirano

Priča bi trebala predstaviti i objasniti proces rješavanja problema, uključujući detalje o tome kako rješenje djeluje i kako odgovara na problem i njegove različite aspekte.

4. Prezentacija i objašnjenje dokaza o učinkovitosti rješenja

Dokazi o učinkovitosti i utjecaju rješenja mogu imati različite razine i kvalitete – mogu biti pouzdani, čvrsti dokazi ili anegdotski dokazi; mogu biti neovisni ili ovisni o tvorcu rješenja, te mogu biti numerički ili deskriptivni. Ove pojedinosti trebaju biti jasne publici, zajedno s informacijama o nedostatku dokaza.

5. Prezentacija i objašnjenje ograničenja rješenja

Priča bi trebala predstaviti i objasniti sve relevantne ograničenja ili nedostatke rješenja, kao i ograničenja u stvarnoj primjeni rješenja. Ograničenja rješenja mogu biti povezana i s dosegom i utjecajem rješenja u odgovoru na problem.

6. Uključivanje izvora s izravnim iskustvom s rješenjem

To uključuje ljude koji su izmislili rješenje, one koji pružaju rješenje ili one koji primaju i primjenjuju rješenje u svojim životima. Međutim, priča također treba predstaviti izvore koji imaju izravno iskustvo problema. Također, važno je predstaviti relevantne kritike ili protivnike implementacije rješenja, uključujući odgovor ili povratnu informaciju na tu kritiku. Isto tako, važno je uključiti stručnjake koji mogu neovisno procijeniti rješenje i njegove različite aspekte.

Dodatno, priča o rješenjima može uključivati sljedeće:

7. Prezentacija poučne lekcije ili uvida koji pokazuju kako svijet funkcionira i kako se može poboljšati

Uvid u priču o rješenjima može biti poziv na kritičko razmišljanje o utjecaju ili opsegu rješenja, ili pružanje nade u vezi s budućnošću rješenja i njegovim napretkom. Poučna lekcija može biti prezentacija prednosti koje primjena rješenja može donijeti, ili priča o tome kako se rješenje primjenjuje, predstavljena kao niz koraka i objašnjenja kako rješenje može biti učinkovito u rješavanju problema ako se primijeni negdje drugdje.

1. b) Pripovijedanje (storytelling) o rješenju
2. Proces rješavanja problema ključan za narativ

Priča treba razviti aktivnu vezu između problema i rješenja u narativu. U tom smislu, problem ne bi trebao biti izoliran u narativu, a fokus ne bi trebao biti isključivo na opisu rješenja. Ova veza može povećati narativnost priče, ali istovremeno pomoći publici da učinkovitije i kritičnije procijeni odgovor u odnosu na različite aspekte problema. U tom smislu, mogu se koristiti različite strategije pripovijedanja kako bi se angažirala publika tijekom cijele priče; međutim, to ne bi trebalo biti u štetu cjelovitosti i preciznosti prezentacije problema i rješenja.

2. Predstavite rješenje rano u priči

Rješenje bi trebalo biti spomenuto rano u priči kako bi publika znala da je tp fokus priče, ali to ne znači da svaka važna informacija o rješenju treba biti odmah predstavljena. Različite strategije pripovijedanja mogu se koristiti kako bi se pobudilo zanimanje publike i uvjerilo ih da ostanu uz priču.

3. Fokus na rješenju, ali ispričano kroz ljude

Raznolikost osobnih perspektiva, stavova i iskustava, kako s problemom tako i s rješenjem, doprinosi sveobuhvatnom prikazu rješenja i procesa rješavanja problema. Međutim, razlika između činjenica i mišljenja trebala bi biti jasna. Rješenja se mogu predstaviti kroz jednog ili više likova koji su ključni element pripovijedanja jer mogu vođenjem narativa učiniti priču bližom publici. Međutim, važno je poštovati i sve druge kriterije novinarstva rješenja kako se priča ne bi pretvorila u isticanje nečijeg junaštva i osobnosti.

Iako ove smjernice mogu funkcionirati kao koristan okvir standarda koje svaka priča o rješenju mora ispuniti, način na koji će se to učiniti u praksi značajno ovisi o medijskom okruženju i ciljevima vezanim za publiku unutar svake pojedine redakcije. BBC je razvio jedinstveni video format rješenja koji se prilagođava mladoj publici i društvenim mrežama, ali to je neizbježno ometalo implementaciju novinarskih i uređivačkih vrijednosti koje su drage članovima/icama ovog tima usmjerenog na rješenja. Stoga je uspješno praćenje prezentiranih smjernica moguće samo kada se one prilagode i preoblikuju u kontekst stvarne redakcije i projekta izvještavanja o njenim rješenjima. Za to je neophodna stručnost trenera/ica novinarstva okrenutog ka rješenjima, uz njegovanje redakcijske kulture koja potiče eksperimente i učenje iz grešaka.

Novinari/ke danas koriste sve raznovrsnije izvore informacija u izvještavanju. Nerijetko, obični građani i građanke nerijetko postaju svojevrsni/e suradnici/e novinaru ili novinarki u radu na njegovoj ili njenoj priči.

Taj sadržaj također je koristan zato što novinari/ke ne mogu uvijek – naročito ako ste manja redakcija – biti prisutni/e na mjestu događaja. Građani i građanke su često svjedoci/kinje različitih događanja, a to naročito vrijedi za situacije kada se odvijaju neki vanredni događaji, a građani/ke slučajno budu na pravome mjestu u pravome trenutku – primjerice, pad meteorita 2013. godine. Pritom je video, forma koju korisnici na društvenim mrežama najčešće dijele, pa on kao element dodatno obogaćuje sadržaj.

No, iako je takav sadržaj s jedne strane velika prilika i proširuje mogućnosti novinarskog izvještavanja, on je s druge strane i vrlo sklizak teren. Konkretno, jedan od ključnih procesa u redakciji postaje verifikacija autentičnosti fotografija, videozapisa i zvuka. Često se taj sadržaj – i prije nego što dođe do redakcije – već dijeli među korisnicima društvenih mreža.

Novinarske redakcije trebaju činiti dva paralelna posla u kontekstu verifikacije:

1. Procjenu da li ga uključiti u svoje izvještavanje
2. Prokazale korisnicima društvenih mreža neistiniti, često zlonamjerni sadržaj

Već je dobro poznat i naziv fake news ili lažne vijesti. Zbog brzine rada, ali i veće opterećnosti, novinarske redakcije znaju upasti u zamku i podijeliti sadržaj čiju istinitost nisu provjerili.

Primjer koliko objave korisnika mogu biti opasne, upravo zato što su jako uvjerljive, je tzv. Migrant hoax – običan osobni Instagram profil na kojem je jedan migrant – navodno – dokumentirao svoju rutu od Senegala do Europe. Prikupio je tisuće sljedbenika i pažnju medija diljem svijeta. No, Disphotic je otkrio da je taj profil bio lažan, a BBC Trending uspio je i razgovarati s čovjekom koji ga je kreirao.

Pri odluci je li je neki sadržaj autentičan u konačnici je jako važna i uloga urednika ili urednice koji trebaju razmotriti sve dokaze prikupljene u procesu verifikacije autentičnosti sadržaja te odlučiti hoće li on biti objavljen ili ne.

Proces verifikacije odnosi se i na nevizualne sadržaje, točnije na čiste informacije koje se dobivaju od građana. Nema svaka redakcija mogućnost imati tim unutar redakcije za verifikaciju sadržaja, ali u manjim redakcijama, cijeli tim mora imati na umu da nije sav sadržaj – istinit. I spriječiti širenje dezinformacija.

U posljednjih nekoliko godina urednici, novinari i medijski djelatnici i u Hrvatskoj su u velikoj mjeri bili izloženi brojnim dezinformacijama, a napose nakon perioda pandemije. Od 2020. godine u Hrvatskoj smo u nekoliko navrata mogli svjedočiti prisutnosti dezinformacija u javnom prostoru koje su zauzele značaj medijski prostor i to primarno kroz dva događaja koja su obilježila taj period (pandemija i potresi). U ova dva događaja određeni pojedinci svjesno su proizvodili dezinformacije i pokušavali zavarati medijske djelatnike, a posljedično i javnost te u određenim situacijama stvoriti paniku u društvu. Iz intervjua s medijskim djelatnicima često smo mogli vidjeti kako ni oni sami nisu očekivali takvu količinu aktivnosti i količine dezinformacija u javnom prostoru. To je posljedično utjecalo i na posao medijskih djelatnika, ali i na hrvatske medijske redakcije. Na samom kraju projekta JOURLAB zabilježili smo slične aktivnosti u posebnoj studiji slučaja koja se odnosi na trovanje pićem u Rijeci u 2023. godini, što je u velikoj mjeri bilo popraćeno u gotovo svim hrvatskim medijima.

Iako je u političkoj znanosti i u komunikacijskim znanostima interes za tzv. lažne vijesti i dezinformacije porastao nakon predsjedničkih izbora u SAD-u 2016. godine riječ je o značajno širem problemu koji u velikoj mjeri opterećuje postojeće medijske ekosustave i ide mnogo dalje od samog utjecaja specifičnih dionika na medijske sustave, kao što se često može čuti u javnim raspravama. Stoga smo unutar projekta JOURLAB sam proces i metode verifikacije sadržaja nastojali vratiti u kontekst redakcija, gdje je uostalom najprije i započeo na početku prošloga stoljeća. Važnost verifikacije sadržaja danas možemo vidjeti i kroz suvremene primjene manipulacija koji se odnose na rat u Ukrajini, kao i na prostoru Izraela. No, novi izazovi dovode ujedno u pitanje naše razumijevanje i shvaćanje novinarstva kao profesije, a što je u direktnoj vezi i s povjerenjem i vjerodostojnosti medija.

Dok smo u prošlom stoljeću često naglašavali ulogu i važnost novinskih i foto agencija i njihovu vjerodostojnost, na koju se oslanjao veliki broj redakcija i medijskih djelatnika, u posljednjih nekoliko mjeseci možemo vidjeti kako se od krajnjeg korisnika agencijskih informacija također očekuje povećana opreznost, što se najbolje vidi na primjeru specijaliziranih fotoagencija koje također objavljuju dezinformacije. Iako je sam proces verifikacije na početku 20. stoljeća npr. u redakcija TIMEa primarno imao za cilj spriječiti objavu neprovjerenih informacija i na taj način potaknuti vjerodostojnost u sam medij i njegov sadržaj, danas se nerijetko čini kako se verifikacijom primarno bave organizacije civilnog društva (koje nisu medijske organizacije) ali provjeravajući objavljene informacije kako bi se olakšalo javnosti da prepozna potencijalno rizičan sadržaj. Jedan od razlog tome jest svakako i u smanjenom opsegu rada u redakcijama koje nemaju dovoljno resursa i sredstava da bi samostalno provodile verifikaciju sadržaja. No, valja imati na umu i kako u određenim uvjetima pojedine organizacije koje se bave provjerom činjenica mogu imati i druge ciljeve osim označavanja rizičnog sadržaja ili prokazivanja mogućih manipulacija u medijskom sadržaju ili upućivanja na zavaravajuće izjave pojedinaca, najčešće političara. Stoga je zanimljivo pratiti u kolikoj mjeri radi takvih institucija ovisi o vanjskim izvorima financiranja na tzv. projektnoj osnovi, kao i u kolikoj su mjeri takvi programi i projekti snažnije prisutni uoči izbora, u odnosu na redovno vrijeme u kojem nema jakih političkih događaja. Treba svakako uzeti i obzir i najčešći prigovor koji se upućuje takvim organizacijama a koji se odnosi na nejasne kriterije odabira sadržaja koji će se provjeravati. Budući da sam način odabira medijskog priloga koji će postati predmetom verifikacije nije transparentan ili traži dodatna objašnjenja, s pravom se upućuje na ovu manjkavost koja može ugroziti jasan i častan javni interes da se istraži određeni medijski prilog kako bi se preveniralo širenje dezinformacija u javnom prostoru.

S obzirom na navedeno nužno je osnažiti redakcije kako bi i one (neovisno o vanjskim materijalnim izvorima i potporama) posve samostalno mogle provoditi verifikaciju podataka u realnom kontekstu i u situacijama u kojima sami medijski djelatnici procjenjuju kako je važno provjeriti određeni podatak i informaciju koju su primili od određenog subjekta ili posredstvom nekog dionika. Upravo je na tome bio naglasak i unutar kolegija NOVINARSKI ISTRAŽIVAČKI LABORATORIJ koji je u sklopu projekta uveden kao izborni predmet na trećoj godini prijediplomskog studija Novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, Sveučilišta u Zagrebu. Studenti su stjecali dodatna znanja, vještine i kompetencije kako bi uz pomoć određenih programa i aplikacija, posve samostalno kao novinari mogli provoditi verifikaciju spornog ili sumnjivog sadržaja.

Zahvaljujući veliki tehnološkim iskoracima, razvoju umjetne inteligencije, tzv. open source intelligence programima i aplikacijama (OSINT) općem porastu digitalizacije društva, ali i velikoj dostupnosti brojnih aplikacija, danas je uistinu vrlo lako provoditi verifikacije sadržaja većine sadržaja koji je dostupan u virtualnom prostoru. Nažalost, kao posljedica mnogi zlonamjerni članovi naših medijskih publika dobili su također priliku u kratkom vremenu kreirati sadržaj koji može biti manipulativan. Stoga je za svakog novinara i medijskog djelatnika od presudne važnosti da stekne znanja i vještine koje će mu omogućiti da može posve samostalno provoditi analize podataka i informacija kojima je izložen. Stoga ne iznenađuje sve veći broj programa i edukacija koje su dostupne u mrežnom svijetu zahvaljujući zauzetom radu brojnih organizacija; od agencija, medijskih kuća do posebnih organizacija i projekata poput npr. EDMA (European Digital Media Observatory) koji uz potporu Europske komisije pruža veliki broj specijaliziranih edukacija iz ovog područja. [1]

Uzimajući u obzir novi medijski okoliš i potrebu za specifičnim znanjima i vještima koje trebaju imati budući novinari i medijski djelatnici u nastavku donosimo neke od glavnih preporuka za verifikaciju sadržaja po ključnim područjima, a do kojih smo došli nakon tri godine provođenja verifikacijskih programa u sklopu kolegija NOVINARSKI ISTRAŽIVAČKI LABORATORIJ.

Medijski djelatnici u svom radu koriste se brojnim alatima kako bi došli do informacija. No, pretraživanje mrežnog sadržaja korištenjem različitih pretraživača više je iznimka nego pravilo. Većina se i dalje koristi Googlom kao temeljnim izborom, što potvrđuju i brojke koje se odnose na tržište, ali ukoliko provodite zahtjevnije pretrage svakako je preporuka koristiti nekoliko različitih pretraživača uz Google poput: Bing, Brave, DuckDuckGo, Yahoo ili npr. Startpage… Zašto? Iako u korištenju ovih aplikacije vjerojatno neće biti značajnih razlika u rezultatima (osim brzine učitavanja i sadržaja prema geolokaciji) medijski djelatnici također trebaju voditi računa i o tome da ne otkrivaju više nego što je potrebno osobnih podataka, a poznato je da najpoznatije aplikacije prikupljaju i veliku količinu informacija o korisnicima. No, ako uzmete malo više vremena vrlo brzo ćete i sami primijetiti određene razlike u prikazanim rezultatima. Pogotovo ako npr. isti pojam unesete u Google kada ste u Hrvatskoj te ako taj isti pojam unesete u tražilicu dok ste na putu u npr. Briselu. Rezultati neće biti isti. Osim toga proučite i na koje se mjesto, grad i državu odnose prikazani rezultati pa ćete također vidjeti razliku u prikazanim rezultatima, a vrlo važan kriterij je i ako vas interesiraju rezultati na drugim jezicima, što u pretraživačima poput Googlea najčešće nije lako vidljivo.

Osim odabira dobrog pretraživača za medijske djelatnike je važno, koliko možemo, voditi računa i o sigurnosti mreža na koje se spajamo. Dok je kod većine standardnih korisnika uobičajeno spajanje na dostupne besplatne javne WiFi mreže (tramvaji, trgovi, zračne luke, ugostiteljski objekti) u zadnje vrijeme stručnjaci iz ovoga područja sve češće preporučuju i korištenje interkonekcije lokalne mreže koja se temelji na kriptiranoj međusobnoj komunikaciji. Takvu mrežu nazivamo VPN – virtualna privatna mreža (eng. Virtual Private Network). Riječ je o značajno sigurnijoj mreži u kojoj naše privatne podatke i uređaje višestruko manje izlažemo. Ove su mreže dostupne s određenom količinom poslanih i primljenih podataka, nakon čega je potrebno odlučiti o pretplatničkom odnosu, ukoliko je riječ o korisniku koji ima značajno veće potrebe. Ukoliko to nije moguće iz bilo kojega razloga svakako birajte mreže kod kojih je vidljivo da na osnovnoj razini zahtjevaju WPA ili WPA2 lozinku. U protivnom vaš uređaj postaje vrlo ranjiv i lako možete postati subjekt kojemu se puno lakše mogu presresti podaci.

Treći korak osiguranja minimalnih preduvjeta za sigurno pretraživanje u novinarstvu je korištenje antivirusnih programa i aplikacija kojima je cilj zaštita uređaja putem kojih pretražujemo i prevencija zlonamjernih preuzimanja naših osobnih i povjerljivih podataka. Zapravo, svaki naš uređaj koji koristimo i putem kojega se spajamo u mrežni prostor ili obavljamo bilo koji tip pretraživanja i prikupljanja podataka nužno treba biti zaštićen. Sami ćete najbolje procijeniti u kolikoj mjeri i na koji način.

Nakon što smo opisali kontekst, glavne izazove i dali osnovne smjernice novinarima oko povećane sigurnosti njihovih uređaja, ali i načina pretraživanja podataka u nastavku ćemo prikazati osnovne načine provjere informacija online.

Iako ćemo opisati korištenje najvažnijih programa koji se odnose na temu verifikacija nemojmo zaboraviti kako često zaboravljamo na osnovne načine provjere informacija, a to je upravo uz tražilice. Primjer kojim ćemo ilustrirati ovaj navod odnosi se na jedan sada već poznati viralni video koji prikazuje kako u jednom zološkom vrtu svinja spašava kozu od utapanja. Video je pod nazivom „Pig rescues baby goat“ objavljen na kanalu „jebdogrpm“ i u trenutku pisanja priručnika ima 11 milijuna pregleda. Ovaj su video zapis preuzeli brojni mediji diljem svijeta i predstavili ga kao specifičnost ovoga zološkog vrta. Cijela pozadina snimanja ovoga videa otkrivena je u drugom videu „Hero Pig Saves A Drowning Goat/Nathan For You“ U radionicama koje smo provodili s novinarima krenuli smo od temeljnog pitanja kako istražiti je li ovaj video istinit i opisuje li stvaran događaj prije nego što imamo priliku pogledati drugi. Iznenadilo nas je kako se nitko do polaznika nije dosjetio upravo ovo pitanje „Pig saving a goat“ unijeti u bilo koju tražilicu… Rezultat je naime vrlo jednostavan budući da većina pretraživača u manje od sekunde donosi sličnu rečenicu: „Fake viral video…“ Dok ovdje navedeni primjer uistinu nema dalekosežne posljedice za naš javni medijski sustav, niti se odnosi na opće informativni sadržaj, već je riječ o zavaravanju zabavnim sadržajem, pa možda nije nužno koristiti napredne alate za verifikaciju sadržaja, ali zapravo iznenađuje kako se većina polaznika radionica i predavanja o verifikaciji nije mogla sjetiti najjednostavnijeg načina provjere činjenica kojima smo izloženi i to putem tražilice koju nekoliko puta dnevno koriste… Naravno, postoje situacije u kojima je korištenje takvih programa nužno i potrebno jer su nam potrebne dodatne informacije uz pomoću kojih ćemo puno lakše prepoznati manipulaciju.

Već smo u prethodnom odlomku pokazali kako smo izloženi brojnim dezinformacijama i manipulacijama čak i kada je riječ o fotografijama koje su u povijesti medija uistinu imale veliku ulogu. S obzirom na brojne manipulativne fotografije i ilustracije važno je izdvojiti vrijeme i provesti detaljnu analizu autentičnosti fotografija. U posljednjih nekoliko godina postojali su primjeri kada su mediji kao ilustraciju neke priče objavljivali fotografije koje se zapravo nisu odnosile na događaj o kojem se pisalo. Razlog tome mogao je biti nedostupnost fotografija koja opisuje vrijeme i mjesto događaja, neznanje novinara koji budući da nisu specijalizirani nisu bili u mogućnosti samostalno prepoznati neku lokaciju, ali isto tako i prisutnost zlonamjernih manipulacija kojima je očita namjera da ostvare neki drugi informacijski ili komunikacijski cilj. Postoje autentična svjedočanstva ratnih fotoreportera koja to potvrđuju.

Na primjeru izvještavanja o ratu u Ukrajini pokazat ćemo osnovnu razinu provjere autentičnosti fotografija. Dvije dolje navedene slike odnose se na rat u Ukrajini. Na prvoj slici to ne možemo znati ukoliko nam nitko nije objasnio kontekst i pozadinu. Naprotiv, korištenje tableta i mobitela može nas odvesti na posve krivi zaključak u odnosu na ono fotografija prikazuje a to su djeca u neimenovanom ukrajinskom skloništu snimljena u veljači 2022. godine. Fotografija nema nikakvih dodatnih oznaka. Ukoliko medijski djelatnik dobije navedenu fotografiju i planira objaviti onda je važno saznati kontekst i što više dostupnih informacija u protivnom vrlo teško može donijeti neki zaključak i jamčiti da je fotografija autentična. U tome bi nam sigurno pomogle dodatne analize uz pomoć posebnih programa koji se temelje na korištenju umjetne inteligencije, što ćemo i učiniti u drugom koraku.

Fotografija s desne strane također se odnosi na rat u Ukrajini, ali već na osnovnoj razini vidimo nekoliko dodatnih informacija kao što je nadnevak, mjesto, ime fotoreporterke koja je snimila fotografiju i redakciju za koju je snimljena. Već su ove osnovne informacije indikatori vjerodostojnosti koje je dakako potrebno provjeriti, ali u odnosu na prvu opisanu fotografiju sigurno donose mnogo više detalja i informacija kao preduvjet da bismo mogli utvrditi njenu autentičnost. U drugom koraku možemo usporediti ova obilježja (nadnevak, istaknutu lokaciju) s meta podacima koje u digitalnom svijetu nosi svaka fotografija i tada ćemo moći u potpunosti potvrditi njenu autentičnost. Na osnovnoj razini mi već sada možemo otići na mrežnu stranicu New York Timesa i provjeriti je li ta fotografija objavljena, radi li za njih navedena proslavljena i nagrađivana fotoreporterka, a uz pomoć drugih tražilica možemo u svega nekoliko minuta dobiti uvid u njen rad. Sve su to dragocjeni podaci koji će nam u velikoj mjeri olakšati istraživanje. No, čak i tada vrlo je teško dobiti baš sve informacije o ovoj fotografiji, no ona najvažnija svakako jest koga ova fotografija prikazuje a to su žene civili koji su odlučili uzeti oružje u ruke i pomoći u obrani svoje zemlje. Vrlo brzo ćemo uistinu i pronaći sve potrebne informacije na mrežnoj stranici New York Timesa.

U odnosu na gore navedeno, ponekad u našem poslu nećemo moći tako lako utvrditi autentičnost neke fotografije. Već na primjeru dva navedena primjera vidimo koliko nam može pomoći već samo jedno dodatno obilježje slike poput npr. autorice ili nadnevka.

Ukoliko ne raspolažemo navedenim podacima onda je svakako važno poslužiti se dodatnim alatima za provjeru autentičnosti fotografija i to primarno utvrđivanjem mrežno mjesta gdje je i kada fotografija objavljena.

Uz primjenu obrnutog pretraživanja slika (tzv. reverse image search) koji nam omogućava nekoliko aplikacija u samo nekoliko sekundi možemo doći do dragocjenih informacija koje su presudne za potvrđivanje autentičnosti.

Istraživački novinari na globalnoj razini danas se najčešće koriste besplatnom aplikacijom Tineye.com ali s obzirom na široku dostupnost često se koristi i servis images.google.com. Obje aplikacije funkcioniraju na sličan način i važnu razliku u prikupljanju dodatnih podataka od korisnika ili pohranjivanju objekata koji su predmet analize što je vrlo važan podatak, a i jedan od glavnih razloga zašto se potiče korištenje tineye.com u odnosu na slične aplikacije jer je dokazano da ne preuzima fotografije koje su bile predmet analize. Što ćemo dodatno saznati o ovim fotografijama ako ih analiziramo kroz navedene programe:

U odnosu na gore navedeno, ponekad u našem poslu nećemo moći tako lako utvrditi autentičnost neke fotografije. Već na primjeru dva navedena primjera vidimo koliko nam može pomoći već samo jedno dodatno obilježje slike poput npr. autorice ili nadnevka.

Ukoliko ne raspolažemo navedenim podacima onda je svakako važno poslužiti se dodatnim alatima za provjeru autentičnosti fotografija i to primarno utvrđivanjem mrežno mjesta gdje je i kada fotografija objavljena.

Uz primjenu obrnutog pretraživanja slika (tzv. reverse image search) koji nam omogućava nekoliko aplikacija u samo nekoliko sekundi možemo doći do dragocjenih informacija koje su presudne za potvrđivanje autentičnosti.

Istraživački novinari na globalnoj razini danas se najčešće koriste besplatnom aplikacijom Tineye.com ali s obzirom na široku dostupnost često se koristi i servis images.google.com. Obje aplikacije funkcioniraju na sličan način i važnu razliku u prikupljanju dodatnih podataka od korisnika ili pohranjivanju objekata koji su predmet analize što je vrlo važan podatak, a i jedan od glavnih razloga zašto se potiče korištenje tineye.com u odnosu na slične aplikacije jer je dokazano da ne preuzima fotografije koje su bile predmet analize. Što ćemo dodatno saznati o ovim fotografijama ako ih analiziramo kroz navedene programe:

Ove rezultate prikazujemo i na samom sučelju aplikacije:

Evo još jednom podsjetnika za osnovno pretraživanje podataka o fotografijama:

Vidjeli smo u prošloj kategoriji koliko je izazovna provjera autentičnosti fotografija primarno iz perspektive provjere osnovnih informacija, a na poseban način kada je riječ o meta podacima. Ipak, u odnosu na video zapise mnogo je lakše analizirati fotografije jer nemaju audio ni video razinu. U uvodu osnova verifikacije opisali smo primjer koji se odnosi na svinju koja spašava kozu od utapanja. I na svu sreću uspjeli smo vrlo brzo saznati osnovne podatke o tom videu. Ali postoje situacije u kojima ni u virtualnom prostoru nećemo moći saznati neke posebne dodatne informacije i bit ćemo prisiljeni potražiti pomoć specijaliziranih programa i aplikacija.

Ovdje nećemo otvarati dodatno područje deepfakea, odnosno videa koji su nastali uz pomoć brojnih alata i umjetne inteligencije i to primarno s ciljem da zavaraju publiku.

[1]

 

Ovdje je uistinu riječ o posve novim fenomenima koji također otežavaju rad novinarima i medijskim djelatnicima, ali ih ne susrećemo na dnevnoj razini i vrlo rijetko imamo primjer da su medijske kuće u svojim središnjim informativnim emisijama objavljivale takve sadržaje.

Za analizu video zapisa na razini EU razvijen je poseban projekt InVID: In Video Veritas – Verification of Social Media Content for the News Industry, koji je sufinanciran kroz Horizon 2020. Unutar projekta razvijen je poseban verifikacijski alat koji se zove InVID (https://www.invid-project.eu/tools-and-services/invid-verification-plugin/), a omogućava instalaciju tzv. verifikacijskog dodatka putem kojega je moguće provesti analize. Za korištenje aplikacije izrađen je i poseban dokument s detaljnim uputama koji omogućava široki spektar informacija kao rezultat analize.[2] Iako se potrebno prijaviti radi mogućnosti korištenja ovoga alata riječ je uistinu u potpunom pregledu svih karakteristika video zapisa, koji je u odnosu na slične programe otišao i korak dalje i omogućio povezivanje sa sadržajem koji se odnos na video i na društvenim mrežama.

No, ukoliko je riječ o osnovnoj provjeri autentičnosti ukoliko odaberete bilo koji vidio, zaustavite se na jednom dijelu. Potom napravite snimku zaslona, pohranite fotografiju i nakon toga prođite sve korake kao i kod provjere autentičnosti fotografija. Iste će vam aplikacije omogućiti detaljan uvid u video zapis iz kojega ste napravili snimku zaslona.

Ako vas zanimaju posebne informacije koje se odnose na sami video zapis dva osnovna podatka koja su temeljna za provjeru izvora su geolokacija i vrijeme pohranjivanja video zapisa na mrežu. Od koristi dakako može biti i podatak o tome kada je otvoren profil korisnika koji je omogućio navedeni video zapis.

Kada je riječ utvrđivanju geolokacije poslužite se aplikacijom MW Geofind – https://mattw.io/youtube-geofind/location. Uz pomoć ove besplatne aplikacije možete utvrditi točno mjesto s kojega je video pohranjen na YouTube kanal. Program će vam omogućiti i još neke dodatne rezultate kroz korištenje kategorija za naprednije korisnike.

Osim geolokacije od iznimne je važnost i datum i vrijeme otvaranja kanala ili pohranjivanja zapisa, kao što smo ranije naveli na primjeru ratnog izvještavanja, pogotovo ako neki izvor želi zavarati medijskog djelatnika i predstaviti događaj kao aktualan i relevantan iako će naša analiza pokazati posve suprotno. Stoga je jedna od temeljnih preporuka za korištenje svih video zapisa u medijskim sadržajima da se uoči same objave na osnovnoj razini provjere upravo ova dva podatka.

To je sve moguće zahvaljujući programu YouTube Dataviewer koji kao besplatan možete pronaći na sljedećoj poveznici: https://citizenevidence.amnestyusa.org/.