Hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu i stalna izvjestiteljica za sigurnost hrane Biljana Borzan izjavila je 13. travnja 2026. godine kako bi se „s primjenom trgovinskog sporazuma s Latinskom Amerikom na tržištu Europske unije mogla biti prisutna hrana proizvedena prema nižim standardima te tretirana pesticidima zabranjenima u Uniji“. Izjava je dana u kontekstu rasprava o „Food and Feed Safety Simplification Omnibus“ paketu mjera Europske komisije, ali i početka privremene primjene trgovinskog sporazuma između Europske unije i država članica Mercosura, 1. svibnja 2026. godine.

Tvrdnja je u kratkom vremenskom razdoblju prenesena u velikom broju hrvatskih medija, među kojima su Večernji.hr, Poslovni.hr, Glas Slavonije i Jutarnji list te je izazvala značajnu pozornost javnosti zbog pitanja sigurnosti hrane i zaštite potrošača. Pritom je dio medijskog prostora bio usmjeren na političke i emotivne aspekte same izjave te na usporedbu s prehrambenih praksama u Sjedinjenim Američkim državama, dok je regulatorna i sadržajna utemeljenost tvrdnje ostala relativno nedovoljno istražena.

Upravo zbog toga izjava je odabrana kao predmet ove fact-check analize. Analiza se pritom primarno usmjerava na pitanje omogućavaju li predložene izmjene europskog regulatornog okvira i povećani trgovinski tokovi u okviru sporazuma EU-Mercosur potencijalno pojavljivanje takvih proizvoda na europskom tržištu. S obzirom na to da je riječ o stalnoj izvjestiteljici Europskog parlamenta za sigurnost hrane, autorica tvrdnje raspolaže visokim stupnjem institucionalne informiranosti o regulatornim promjenama u području sigurnosti hrane. Istodobno, izjava je dana u kontekstu političke rasprave o prijedlogu Europske komisije, zbog čega zahtijeva dodatnu neovisnu provjeru.

Metodološki izazovi procjene budućeg rizika

Tvrdnja zastupnice Borzan sadrži nekoliko elemenata koji u okviru EUfactcheck metodologije predstavljaju tzv. warning lights. Prvo, tvrdnja koristi kondicional „mogla bi“, zbog čega se ne provjerava unaprijed utvrđena činjenica, nego procjenjuje utemeljenost mogućeg budućeg rizika. Drugo, pojam „nižih standarda“ predstavlja kvalitativnu tvrdnju koja nije precizno regulatorno definirana te zahtijeva interpretaciju konkretnih zakonskih promjena i njihove moguće provedbe u praksi. Treće, tvrdnja uključuje geografsku dimenziju regulatornog prelijevanja između Europske unije i država Mercosura, odnosno između tržišta s različitim pravilima odobravanja pesticida i sustavima kontrole hrane.

Posebna pozornost pritom se pridaje razlici između formalnog regulatornog okvira, de jure, i mogućih posljedica njegove provedbe u praksi, de facto. Sama tvrdnja zastupnice Borzan ne sugerira da će takvi proizvodi nužno doći na tržište Europske unije niti da će Europska unija službeno dopustiti niže sigurnosne standarde, nego upozorava na mogućnost pojave takvog rizika u uvjetima izmijenjenog sustava nadzora i kontrole. Upravo se razlika između pojmova „smije“, „može“ i „hoće“ pokazuje ključnom za metodološku evaluaciju proučavane tvrdnje.

Food omnibus i pitanje regulatornog rasterećenja

Područje sigurnosti hrane jedno je od regulatorno najstrože uređenih područja javnih politika Europske unije. Standardi Europske unije u tom se području u pravilu opisuju kao najstroži na globalnoj razini, zbog čega svaka najava izmjene postojećeg regulatornog okvira izaziva značajne političke i stručne rasprave. „Food and Feed Safety Simplification Omnibus“ paket mjera Europske komisije predviđa pojednostavljivanje deset uredbi iz područja sigurnosti hrane, uključujući određene promjene u području odobravanja pesticida i regulatornih kontrola. S obzirom na postojanje europskog jedinstvenog tržišta, regulatorni standardi u području kvalitete hrane u velikoj su mjeri harmonizirani među državama članicama, dok su pesticidi podvrgnuti centraliziranom sustavu odobravanja na razini Europske unije. Aktivne tvari koje se koriste u pesticidima prolaze sigurnosne procjene prije odobrenja, a proizvodi koji ulaze na unutarnje tržište podliježu graničnim kontrolama usmjerenima na provjeru njihove usklađenosti s europskim standardima.

Trgovinski sporazumi koje Europska unija sklapa s trećim zemljama dotiču ovo područje iz dvaju smjerova. S jedne strane mogu djelovati kao instrumenti širenja europskih regulatornih standarda prema partnerskim državama, dok s druge strane mogu otvoriti pitanje mogućeg pritiska na postojeću razinu zaštite, osobito kada uključuju povećanje trgovinskih tokova između regulatorno različitih tržišta. U tom kontekstu, sporazum između Europske unije i država članica Mercosura ubraja se među politički i regulatorno najosjetljivije trgovinske sporazume posljednjih godina.

Jedna od najvažnijih rasprava unutar Food Omnibus paketa odnosi se na sustav odobravanja aktivnih tvari koje se koriste u pesticidima. Kako navodi Euractiv, trenutna praksa u Europskoj uniji jest da se aktivne tvari odobravaju na razdoblje od deset do petnaest godina, nakon čega slijedi postupak obnove koji uključuje nova testiranja i sigurnosne procjene. Prema prijedlogu Europske komisije, dio aktivnih tvari koje su već prošle najmanje jedan postupak obnove mogao bi dobiti vremenski neograničeno odobrenje. Iznimku bi činile tvari koje su već klasificirane kao posebno opasne ili koje su kandidati za zamjenu za neku zdravstveno i ekološki prihvatljiviju tvar.

Zastupnica Borzan smatra to problematičnim jer, prema navodima Glasa Slavonije, „umjesto sustava koji sprječava rizike prije nego što ugroze zdravlje ljudi, predložene mjere uvode model u kojem se reagira tek kada problem već nastane“. Kritičari reforme smatraju da bi takve izmjene mogle smanjiti razinu preventivnog nadzora nad aktivnim tvarima koje se već nalaze na tržištu te povećati regulatorni rizik u budućnosti. S druge strane, Europska komisija u samom prijedlogu zakona navodi kako je većina odobrenih aktivnih tvari već prošla barem jedan postupak obnove te da se očekuje da nove aktivne tvari imaju bolja toksikološka i ekotoksikološka svojstva.

Komisija pritom naglašava kako postojeći sustav predstavlja veliko administrativno opterećenje jer velik broj aktivnih tvari čeka na odobrenje, što usporava odobravanje novih, potencijalno sigurnijih i održivijih proizvoda za zaštitu bilja. Prema stajalištu Komisije, resursi država članica koji se trenutačno koriste za postupke obnove trebali bi se preusmjeriti prema procjeni novih aktivnih tvari i inovativnijih rješenja.

Važan element rasprave odnosi se i na maksimalne dopuštene razine ostataka pesticida u hrani (maximum residue levels – MRLs), koje predstavljaju regulatornu granicu najveće dopuštene količine ostataka pesticida u hrani ili hrani za životinje. Uredba (EZ) br. 396/2005 o maksimalnim razinama ostataka pesticida omogućuje određivanje i održavanje tzv. uvoznih tolerancija te usklađivanje sa standardima Codexa za pesticide koji nisu odobreni za uporabu unutar Europske unije, pod uvjetom da njihove razine ne predstavljaju rizik za potrošače. To znači da određene aktivne tvari koje nisu odobrene prema Uredbi (EZ) br. 1107/2009 ipak mogu biti prisutne u uvoznim proizvodima ako je moguće utvrditi sigurne maksimalne razine njihovih ostataka u hrani. Upravo je taj aspekt posebno važan u kontekstu trgovinskog sporazuma EU-Mercosur i rasprava o regulatornim razlikama između Europske unije i država Latinske Amerike. 

Nadalje, Europska komisija unutar Food Omnibus paketa istodobno najavljuje uvođenje načela tzv. tehničke nule, prema kojem najopasniji pesticidi zabranjeni u Europskoj uniji iz zdravstvenih i ekoloških razloga ne bi smjeli ulaziti na europsko tržište putem uvozne hrane. Drugim riječima, na formalnoj regulatornoj razini Europska unija i dalje zadržava postojeće sigurnosne standarde. Time se pokazuje kako Europska komisija formalno ne predviđa snižavanje dopuštenih razina najopasnijih pesticida u uvoznoj hrani, što predstavlja jedan od ključnih argumenata protiv potpune potvrde tvrdnje zastupnice Borzan.

Međutim, dio stručne i političke javnosti upozorava kako pitanje nije isključivo pravne prirode, nego i pitanje provedbe regulatornog sustava u praksi. Povećanje trgovinskih tokova između Europske unije i država članica Mercosura, zajedno s mogućim administrativnim rasterećenjem dijela regulatornih procedura, otvorilo je pitanje može li se u praksi smanjiti intenzitet pojedinih kontrolnih mehanizama. Dodatnu zabrinutost izazivaju i regulatorne razlike između Europske unije i država Latinske Amerike. Prema podacima predstavljenima u znanstvenim analizama (Proceedings Of The Royal Society B), 48,9% pesticida odobrenih za uporabu na usjevima u Latinskoj Americi zabranjeno je ili nije odobreno u Europskoj uniji. Također, Greenpeace navodi da 63 % pesticidnih aktivnih tvari korištenih u Brazilu, koji čini najveći dio Mercosur tržišta, nije odobreno unutar Europske unije. Upravo te regulatorne razlike predstavljaju jedan od glavnih razloga zabrinutosti dijela stručne javnosti oko učinkovitosti budućih kontrola u uvjetima povećanog opsega trgovine.

Među stručnjacima za prehrambenu industriju također postoje podijeljena mišljenja. Inženjerka za sigurnost hrane Ingrid Babić u članku Jutarnjeg lista podržava službeni stav europskih institucija ističući kako se „dosadašnji model u velikoj mjeri oslanjao na rutinsku birokraciju koja je često više usporavala procese nego što je donosila stvarnu dodatnu vrijednost u smislu sigurnosti“. Konzultantica Zvjezdana Babić pritom naglašava kako sigurnost sustava uvelike ovisi o kvaliteti sljedivosti i jasnom razdvajanju pojedinih dijelova pošiljke. Blažić ističe da Food Omnibus zapravo donosi stroža pravila za ostatke pesticida u hrani iz trećih zemalja upravo kroz uvođenje načela tehničke nule, što bi u praksi značilo da u hrani iz trećih zemalja više ne bi smjele biti prisutne ni minimalne količine najopasnijih pesticida, osim onih koje nisu mjerljive.

Tijekom istraživanja kontaktiran je i ured zastupnice Borzan, koji je dostavio dodatna obrazloženja i dokumentaciju povezanu s predmetnom tvrdnjom. U dostavljenim odgovorima dodatno je naglašena razlika između formalne regulatorne razine i mogućih posljedica provedbe u praksi, osobito u kontekstu smanjenja intenziteta kontrola i povećanog volumena uvoza hrane iz država s drukčijim regulatornim standardima. U skladu s time, središnje pitanje ove analize nije dopušta li Europska unija formalno korištenje zabranjenih pesticida, budući da postojeći regulatorni okvir to i dalje ne dopušta, nego može li kombinacija regulatornih promjena i povećanog opsega trgovine povećati rizik od pojave takvih proizvoda na tržištu Europske unije u praksi.

De jure standardi i de facto rizici

Zaključno, analiza pokazuje kako predmetna tvrdnja Biljane Borzan počiva na razlici između formalnog regulatornog okvira Europske unije i mogućih posljedica njegove provedbe u praksi. Europska komisija unutar Food Omnibus paketa formalno ne predviđa snižavanje sigurnosnih standarda niti dopušta prisutnost najopasnijih pesticida zabranjenih u Europskoj uniji u uvoznoj hrani. Naprotiv, Komisija ističe zadržavanje postojećih standarda zaštite potrošača te najavljuje uvođenje načela tzv. tehničke nule za najrizičnije tvari. Istodobno, dio stručne i političke javnosti upozorava da kombinacija regulatornog rasterećenja, promjena u sustavu nadzora i povećanja trgovinskih tokova između Europske unije i država Mercosura može povećati rizik od pojave proizvoda koji ne odgovaraju europskim standardima sigurnosti hrane. Posebnu zabrinutost pritom izazivaju postojeće regulatorne razlike između Europske unije i država Latinske Amerike u području odobravanja pesticida.

Ključan element same izjave jest činjenica da zastupnica Borzan ne tvrdi kako će Europska unija službeno dopustiti niže standarde sigurnosti hrane niti da će takvi proizvodi sigurno doći na tržište Europske unije, već upozorava na mogućnost nastanka takvog rizika u izmijenjenim regulatornim i trgovinskim okolnostima. Upravo se razlika između pojmova „smije“, „može“ i „hoće“ pokazala presudnom u konačnoj evaluaciji tvrdnje. S obzirom na to da postojeći regulatorni okvir formalno i dalje zabranjuje prisutnost opasnih pesticida iznad dopuštenih razina, tvrdnja ne može biti ocijenjena kao potpuno točna. Međutim, analiza dostupne dokumentacije, regulatornih promjena i stručnih upozorenja pokazuje kako postoji dovoljno utemeljeno uporište za zaključak da bi se u praksi mogao povećati rizik od pojave takvih proizvoda na tržištu Europske unije. Zbog toga se predmetna tvrdnja, uzimajući u obzir razliku između formalnog regulatornog okvira i mogućih posljedica njegove provedbe u praksi, može ocijeniti kao uglavnom točna.

Autorice: Dunja Dragičević i Andrea Geml