Supredsjedatelj kluba zastupnika Zelenih/Europskog slobodnog saveza u Europskom parlamentu Bas Eickhout izjavio je 26. travnja 2026. u intervjuu za Hinu, koji je prenio tportal, da je „zapanjen koliko malo solarne energije Hrvatska proizvodi”, dodavši da „postoji svojevrsni, gotovo ideološki otpor prema tome” i da je solarna energija „najjeftiniji način dolaska do vaše energije”.
Tvrdnju je iznio u kontekstu šire rasprave o energetskoj ovisnosti EU o fosilnim gorivima, naglašavajući da je „jedino rješenje da ne idemo iz jedne energetske krize u drugu” ulaganje u obnovljive izvore. Boraveći u Zagrebu na strateškom sastanku zastupnika Zelenih, zajedno sa supredsjedateljicom kluba Terry Reintke, upravo je Hrvatsku istaknuo kao konkretan primjer nedovoljnog napretka u toj tranziciji. Tvrdnju je istog dana u priopćenju za medije odbacila hrvatska eurozastupnica Sunčana Glavak (EPP/HDZ), koja navodi „Hrvatska je danas među državama koje su već dosegnule iznadprosječne rezultate u energetskoj tranziciji, a ne među zemljama koje zaostaju u energetskoj tranziciji, kako je to neinformirano konstatirao zastupnik Eickhout”.
Analiza tvrdnje i podataka
Ako promatramo Eickhoutovu izjavu možemo naići na nekoliko nepravilnosti. Kao prvo, radi se o kvalitativnoj, a ne kvantitativnoj tvrdnji, prilog „malo” nije definiran ni apsolutnom količinom proizvedene energije, ni relativnim udjelom solara u energetskom miksu, ni usporedbom s drugim državama. Zaključak o njezinoj točnosti stoga ovisi o tome koji se kriterij primijeni, a Eickhout nije precizirao na koji od njih je mislio. Nadalje, Eickhout govori s pozicije zastupnika stranke Zelenih, čiji je programski cilj ubrzanje energetske tranzicije, što samo po sebi znači da postoji vidljiv politički interes koji može motivirati oštriju kritiku od one koja bi proizašla iz neutralne analize podataka. Svakako to ne čini tvrdnju automatski netočnom, ali nalaže oprez pri njezinoj interpretaciji. Naposljetku i reakcija Sunčane Glavak nosi vlastiti „red flag“: ona se u svom priopćenju oslanja isključivo na udio obnovljivih izvora u električnoj energiji, što je samo jedan od energetskih sektora, uz grijanje i hlađenje, promet i industriju. Iznijeti obrane za Hrvatsku na takvom, za nju najpovoljnijem terenu, a ne osvrnuti se na širu sliku, metodološki je jednako nepotpuno kao i Eickhoutova neodređena tvrdnja.
Analiza tvrdnje uz kontekstualizaciju
Da bi se Eickhoutova tvrdnja mogla vrednovati, potrebno je sagledati je iz više kutova: prirodnih preduvjeta i stvarne iskorištenosti potencijala, udjela solara u ukupnom energetskom miksu te usporedbe s drugim državama EU.
Hrvatska ima iznimne prirodne preduvjete za razvoj solarne energije s obzirom da bilježi 2.300 do 2.700 sunčanih sati godišnje, ovisno o regiji i time se ubraja u sam europski vrh. Prema Strategiji energetskog razvoja do 2030. s pogledom na 2050., identificiran je potencijal od 8 GW solarnih kapaciteta. Prema podacima Obnovljivih izvora energije Hrvatske (OIEH), Hrvatska je trenutno na tek oko 15 posto iskorištenosti tog potencijala, a ukupni instalirani kapaciteti, prema podacima OIEH-a od 1. listopada prošle godine, iznosili su 1185 megavata, odnosno 14,8 posto procijenjenog potencijala iz strategije energetskog razvoja. Taj jaz između onoga što Hrvatska ima i onoga što koristi empirijska je osnova na kojoj Eickhoutova tvrdnja počiva, bez obzira na odabrani kriterij usporedbe.
Ključno je pritom razlikovati dva pokazatelja koja se u ovoj debati često miješaju. Hrvatska eurozastupnica Glavak ističe da je Hrvatska u 2024. imala 58 posto električne energije iz obnovljivih izvora, čime nadmašuje prosjek EU od 47 posto i taj je podatak točan. No električna energija čini tek dio ukupne potrošnje. Relevantna mjera prema metodologiji Eurostata je udio obnovljivih izvora u bruto finalnoj potrošnji energije, koja obuhvaća i grijanje i hlađenje, promet i industriju. Prema podacima Eurostata za 2024. godinu Hrvatska u toj široj kategoriji bilježi 26,48% što je zapravo pad u odnosu na prethodne godine što potvrđuje da je razlika između tvrdnje Sunčane Glavak (58% u elektroenergetskom sektoru) i stvarnog udjela OIE u ukupnoj potrošnji (26,48%) iznimno velika.
Udio solara u ukupnoj energetskoj proizvodnji ostaje skroman i ne odražava potencijal koji zemlja posjeduje. Solarni kapaciteti u Hrvatskoj ubrzano rastu jer je samo u jednoj godini dodano je oko 417 MW novih kapaciteta, a broj solarnih sustava u kućanstvima i poduzećima premašio je 25.000 krajem 2024. No usprkos tom rastu, Hrvatska se po instaliranim solarnim kapacitetima po stanovniku i dalje nalazi ispod mediteranskih zemalja s usporedivim sunčanim potencijalom, Španjolske, Grčke i Portugala koje su agresivnije ulagale u solarne kapacitete u proteklom desetljeću. Pitanje je samo je li zaostajanje za tim državama dovoljno da opravda Eickhoutov izraz „zapanjenosti” ili je rast kapaciteta dovoljno brz da tu ocjenu ublažimo.
Dokazi koji potvrđuju tvrdnju
U okviru energetske strategije EU-a, solarna energija se smatra ključnim instrumentom za smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima te za postizanje klimatske neutralnosti do 2050. godine. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske (DZS), u 2024. godini neto proizvodnja električne energije u Hrvatskoj iznosila je oko 14,8 TWh, dok je raspoloživa količina za potrošnju prosječno bila 16 TWh mjesečno. Solarna proizvodnja bila je relativno niska i snažno sezonska, mjesečni prosjek kretao se između 30-50 GWh, s visokim vrijednostima ljeti od 80-100 GWh, a niskim zimi, ispod 20 GWh. Ukupno solarne energije proizvedene tijekom godine iznosi 601 GWh, što predstavlja samo 4% ukupne proizvodnje. Usporedbom solarne energije s ostalim izvorima električne energije u Hrvatskoj uočava se izražena neravnoteža u njihovom udjelu i razvoju. Hidroelektrane su dominirale s više od 45% udjela i proizvodnjom oko 6 TWh, zatim vjetroelektrane s približno 15%, a fosilna goriva s oko 30%. Samim time je solarna energija pala na zadnje mjestu (DZS energetska statistika 2024.).
U 2025. godini situacija se poboljšala, ali ne značajno. Prema kratkoročnim pokazateljima energetske statistike, solarna proizvodnja bilježi rast. U lipnju bilježi 176 GWh, zatim srpnju 143 GWh, dok je u srpnju prethodne godine iznosila 83 GWh. U studenom se količina solarne energije ponovno spušta na 48 GWh. Prosječna mjesečna proizvodnja približila se 100 GWh, što ukupno godišnje iznosi od 1,000 do 1,200 GWh ili oko 8% ukupne proizvodnje, te predstavlja udvostručenje u odnosu na prethodnu godinu (OEN-2025-2-1/7 i /11). Solarna energija i dalje zaostaje za drugim oblicima energije. U studenom 2025. hidroelektrane su proizvele 480 GWh, vjetroelektrane 308 GWh, a solare samo 48 GWh električne energije. Ovi podaci ukazuju kako solarna energija, unatoč napretku, još nije značajan čimbenik hrvatskog energetskog sustava (podaci.dzs.hr).
Usporedba s drugim državama članicama Europske unije dodatno naglašava ovaj jaz u solarnoj proizvodnji. Države poput Njemačke, Italije i Španjolske raspolažu instaliranim solarnim kapacitetima koji se mjere u desecima GWh, Njemačka preko 80 GWh, Italija oko 30 GWh te Španjolska oko 40 GW, što je višestruko više od hrvatskih 1,255 MWh (Eurostat). Mađarska, Nizozemska i Španjolska ostvaruju znatno veće udjele solarne energije zahvaljujući intenzivnim ulaganjima u fotonaponske sustave te povoljnijim regulatornim okvirima. Mađarska je dosegla oko 10 GWh snage i 25% udjela u proizvodnji električne energije, Nizozemska više od 25 GW s udjelom preko 20% ljeti, a Španjolska 30 TWh godišnje (Ember European Electricity Review 2025).
Također, Mađarska iako manje po ukupnoj proizvodnji, ostvaruju znatno veći udio solarne energije u proizvodnji električne energije, što ukazuje na neujednačen razvoj solarnog sektora unutar EU-a. Europska unija je do 2025. godine uspjela dosegnuti planirani cilj od oko 400 GW instaliranog solarnog kapaciteta, pri čemu je ukupni kapacitet dosegnuo približno 406 GW . To predstavlja značajan uspjeh energetske politike EU i potvrđuje snažan rast solarne energije u prethodnom desetljeću. Također, u 2025. godini instalirano je oko 65,1 GW novih solarnih kapaciteta, što pokazuje visoku razinu ulaganja u obnovljive izvore (Solarpower).
Administrativna složenost te spori postupci izdavanja dozvola su među glavnim preprekama bržem razvoju obnovljivih izvora energije, uključujući solarnu energiju, u državama članicama pa tako i u Hrvatskoj. Hrvatska spada među zemlje s visokim regulatornim rizicima za solarne projekte zbog složenih lokacijskih uvjeta te kašnjenja u priključenju na mrežu. Iz tog razloga cilj je smanjiti vrijeme odobrenja, kao što je to praksa u državama s razvijenom solarnom energijom, primjerice Njemačkom OECD.
Graf 1 prikazuje kako Eickhout i Glavak zapravo govore o različitim stvarima. Glavak se poziva na 58%, što je udio obnovljivih izvora samo u elektroenergetici i taj podatak je točan te čak nadmašuje EU prosjek od 47%. No kada se gleda ukupna bruto finalna potrošnja energije, dakle svi sektori zajedno (grijanje, promet, industrija), Hrvatska bilježi svega 26,48%. Razlika između te dvije brojke je ogromna i to je srž metodološkog problema u toj debati.
Graf 2 prikazuje koliko Hrvatska zapravo koristi svoj solarni potencijal. Prema Strategiji energetskog razvoja do 2030., identificirani potencijal iznosi 8.000 MW. Od toga je instalirano svega 1.185 MW, dakle 14,8%. Plavi dio trake je ono što postoji, sivi dio je sve ono što Hrvatska ima, a ne koristi. Vizualno je odmah jasno da je instalirani dio mali ulomak ukupnog potencijala.
Zaključak i ocjena
Zaključno, tvrdnja da Hrvatska proizvodi relativno malo solarne energije je točna, osobito kada se uzme u obzir njezin značajan prirodni potencijal i usporedbu s drugim državama članicama Europske unije. Unatoč činjenici da Hrvatska bilježi više od 2,500 sunčanih sati godišnje, što ju svrstava među zemlje s povoljnim uvijetima za razvoj solarne energije, instalirani kapaciteti i razina proizvodnje i dalje su višestruko niži u odnosu na druge države. Mnoge druge države članice Europske unije sličnih ili čak lošijih klimatskih uvjeta uspjele su razviti znatno veće solarne kapacitete. To jasno upućuje na nedovoljno iskorištavanje dostupnih resursa te potvrđuje tezu o zaostatku u ovom segmentu energetike.
Važno je istaknuti da se visoki udio obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj često pogrešno interpretira kao rezultat razvijenosti svih oblika obnovljive energije. U stvarnosti, taj udio ponajprije proizlazi iz značajnog doprinosa hidroenergije, dok solarna energija još uvijek ima relativno mali udio u ukupnoj proizvodnji. Na isti način se referirala eurozastupnica Sunčana Glavak, naglašavajući kako Hrvatska prednjači u udjelu obnovljivih izvora na razini Europske unije. Drugim riječima, iako Hrvatska na prvi pogled ostvaruje vrlo dobre rezultate u području obnovljivih izvora, detaljnija analiza pokazuje strukturnu neravnotežu unutar samog sektora. Upravo zbog toga, za cjelovitu procjenu energetske tranzicije nužno je promatrati ne samo ukupni udio obnovljivih izvora, već i njihovu unutarnju raspodjelu.
Autorice: Tajana Božić i Dina Karamarko
