Zastupnik u Europskom parlamentu Karlo Ressler je, povodom rasprave o novom europskom okviru za migracije i azil, sredinom prosinca 2025. godine za N1 televiziju ustvrdio kako je postojeći okvir „možda u potpunosti propao“. Naime, naveo je kako 20 posto osoba kojima se pravomoćno dokaže da nemaju pravo biti na teritoriju EU-a zapravo i napusti europski teritorij.
Riječ je o stopi povratka državljana trećih zemalja kojima je izdana odluka o napuštanju teritorija EU. Prema njegovim riječima, tek svaka peta osoba zaista bude vraćena, što koristi kao argument da sadašnji sustav ne funkcionira učinkovito.
Što kažu službeni podaci?
Podaci Europske komisije, Europskog parlamenta i Eurostata potvrđuju da EU već godinama bilježi relativno nisku stopu izvršenih povrataka državljana trećih zemalja.
Primjerice, Europska komisija je ove godine, prilikom predstavljanja reforme sustava povratka, navela da trenutačna stopa povratka iznosi „oko 20 posto“. Pritom je upozorila da velik broj osoba izbjegava provedbu odluka o povratku, što je uvjetovano nedostatkom suradnje zemalja podrijetla te administrativnim ograničenjima.
U svojim analizama slično navodi i Europski parlament. Naime, zabilježena stopa povratka iznosi „tek nešto iznad 20 posto“, pri čemu se u pojedinim godinama približava i gornjoj granici od oko 30 posto.
Podaci Eurostata pokazuju da stopa povratka nije konstantna, već da se stvarni omjer povrataka razlikuje ovisno o godini. Tako je 2023. godine stopa iznosila oko 23 posto, dok je 2024. porasla na približno 28 posto.
Kako se stopa povrataka u prethodnim godinama uglavnom kretala između 20 i 30 posto, moguće je zaključiti da je podatak koji je Ressler iznio djelomično točan. Ipak, riječ je o pojednostavljenoj, prosječnoj vrijednosti, a ne preciznoj brojci.
Gdje tvrdnja postaje problematična?
Problem tvrdnje ne leži u samoj brojci, već u načinu njezina korištenja. Stopa povratka nije fiksna vrijednost, nego godišnji pokazatelj koji ovisi o nizu faktora. Pritom je važno razlikovati odbijene tražitelje azila od osoba kojima je donesena odluka o povratku, odnosno naređeno napuštanje teritorija Unije. U potonjoj kategoriji mogu biti i osobe koje nikada nisu tražile azil ili kojima je istekao boravišni status. Iz same izjave nije jasno odnosi li se podatak na određeno razdoblje ili dugoročni prosjek te uključuje li dobrovoljne i prisilne povratke.
Tvrdnja se pritom koristi kao politički argument za ocjenu da je sustav „u potpunosti propao“. Međutim, službeni podaci ukazuju na dugotrajan problem ograničene učinkovitosti, a ne na generalnu institucionalnu nefunkcionalnost. Provedba povrataka ovisi o suradnji sa zemljama podrijetla, bilateralnim sporazumima i međunarodnom pravu, stoga se (ne)učinkovitost povratka ne može isključivo pripisati radu institucija Europske unije.
ITablica 1. Stopa povrataka prema rješenju o napuštanju teritorija EU (2014.-2023.) Izvor: Europska komisija
Zaključak
Resslerova tvrdnja da se iz EU vrati tek oko 20 posto osoba kojima je naređeno napuštanje teritorija temelji se na stvarnim i javno dostupnim podacima europskih institucija. No, brojka nije apsolutna niti stalna, već predstavlja okvirni prosjek koji se, ovisno o godini, kreće između 20 i 30 posto.
Dakle, tvrdnja je utemeljena, ali koristi statistiku tako da naglasi slabosti sustava kroz pojednostavljivanje i nedostatak konteksta. Takav pristup može ostaviti dojam potpune nefunkcionalnosti sustava. Iako službeni podaci pokazuju da postoji dugotrajan problem ograničene učinkovitosti povrataka, ipak nema naznaka da je riječ o „potpunom raspadu“ sustava.
Drugim riječima, radi se o uglavnom točnoj tvrdnji koja zahtijeva dodatnu kontekstualizaciju.
Autori: Lorena Krnjaković i Goran Terzić
