Hrvatski mediji Index.hr i Jutarnji.hr 23. travnja 2024. prenijeli su članak Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA) o izmjeni Direktive „o zajedničkim pravilima za promicanje popravka robe i izmjeni Uredbe (EU) 2017/2394 te direktiva (EU) 2019/771 i (EU) 2020/1828“ usvojenoj na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta. Vijeće EU potvrdilo je Direktivu 30. svibnja 2024. godine.
Direktivu o pravu na popravak podržala je hrvatska europarlamentarka Biljana Borzan iz Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP) te članica Odbora za unutarnje tržište i zaštitu potrošača Europskog parlamenta. U izjavi za HINA-u koja je prenesena u člancima „EU uvodi nova pravila za popravke uređaja, evo što se sve mijenja” (Index.hr) i „Sjajne vijesti za sve potrošače: Nova pravila EU-a jamče pravo na popravak uređaja, evo što se sve mijenja” (Jutarnji.hr) europarlamentarka Borzan tvrdi da će „rezervni dijelovi biti jeftini, a servisi dostupniji“. Ovaj članak analizira točnost te izjave te ima za cilj otkriti u kojoj mjeri te na koji način Direktiva usvojena u Europskom parlamentu štiti potrošače i olakšava proces popravka kupljenih elektroničkih uređaja.
Pravila Direktive
Direktiva osigurava da proizvođači pružaju pravodobne i isplative usluge popravka te informiraju potrošače o njihovim pravima na popravak. Roba popravljena pod jamstvom imat će koristi od dodatnog jednogodišnjeg produljenja zakonskog jamstva, što dodatno potiče potrošače da izaberu popravak umjesto zamjene. Međutim, iz analize članaka 4. i 6. Direktive vidljivo je da se dostupnost popravaka ne odnosi nužno na financijski aspekt, već na širenje opcija i alternativa za popravke. Članak 4. stavak 3. čak dopušta mogućnost plaćanja dodatnih troškova za dijagnostičke usluge. Stoga, servisi uređaja nisu nužno dostupniji u financijskom smislu.
Članak 6. Direktive odnosi se na dostupnost popravaka, naglašavajući da će postojati više opcija i alternativa za popravke, ali ne spominje izričito financijsku dostupnost tih popravaka. Članak 4. stavak 3. navodi da serviseri mogu naplatiti dodatne troškove za dijagnostiku uređaja, što dodatno otežava financijsku dostupnost popravaka.
Članak 4. stavak 5. propisuje da potrošači i serviseri imaju 30 dana da se dogovore o trošku i vremenu potrebnom za popravak, što može dodatno usložniti proces servisiranja. Ovaj članak osigurava potrošačima više vremena za odlučivanje između različitih opcija popravaka, ali može učiniti proces servisiranja nejasnim prosječnom potrošaču.
Članak 5. stavak 2b. spominje „razumnu cijenu“ za rezervne dijelove, ali to ne znači nužno da će dijelovi biti jeftiniji. Proizvođači su obvezni ponuditi rezervne dijelove po razumnoj cijeni, no gornja granica cijene nije specificirana, što ostavlja prostor za različite interpretacije.
Osim toga, Direktiva se ne odnosi na sve elektroničke uređaje, već samo na one koji su kategorizirani kao „relevantne kategorije robe“ prema Direktivi o ekodizajnu. Članak 1. stavak 3. precizira da se obveza popravka odnosi samo na uređaje za koje postoje zahtjevi za popravljivost u pravnim aktima Unije, poput Uredbe (EU) 2023/1542. No, potrebno je napomenuti da se taj popis u budućnosti može proširiti.
Portal Politico.eu ističe da se novi zakon odnosi na pametne telefone i perilice za rublje, ali ne i na uređaje poput mikrovalnih pećnica, tostera, tableta, slušalica i ostale kućanske uređaje široke upotrebe. Također napominju da Direktiva nema značajne odredbe za očuvanje okoliša, budući da neće smanjiti brzinu proizvodnje materijala za elektroničke uređaje.
Iz navedenog moguće je vidjeti da Direktiva izglasana u Europskom parlamentu 23. travnja 2024. o popravcima uređaja predstavlja značajan korak ka promicanju transparentnosti, pristupačnosti i održivosti popravaka. Međutim, tvrdnje o konkretnim uštedama za građane i općenito dostupnijim servisima mogu se smatrati pretjeranima ili nejasnima s obzirom na odredbe same Direktive. Stoga, iako nova direktiva predstavlja pozitivan korak prema promicanju prava potrošača na popravak uređaja, treba imati na umu da će stvarne uštede i veća dostupnost servisa ovisiti o uspješnosti njezine provedbe i rješavanju izazova s kojima se suočavaju proizvođači, trgovci i servisi.
Upit za dodatnim obrazloženjem navedenih tvrdnji Biljane Borzan i izvora na temelju kojih se temelji tvrdnja o jeftinim i dostupnijim popravcima poslali smo i na adresu ureda eurozastupnice Borzan, međutim i nakon poslanog podsjetnika nismo zaprimili odgovor.
Mišljenje stručnjaka
Kako bismo dodatno ispitali utemeljenost tvrdnje eurozastupnice Borzan, kontaktirali smo stručnjakinju za zaštitu potrošača Anu Knežević i stručnjaka za europsko pravo zaštite potrošača prof.dr.sc. Marka Baretića. Ana Knežević, predsjednica Hrvatske Udruge za Zaštitu Potrošača, izjavila je da europarlamentarci često u svojim izjavama šire normativni optimizam, odnosno idealizam. Hrvatska ima problem s prenošenjem direktiva u nacionalno zakonodavstvo, a kad se zakoni i prenesu, problem je njihova primjena. Od 1. siječnja 2022. na snazi je novi Zakon o obveznim odnosima vezan uz popravke i servise, no situacija se prema njenom sudu pogoršala umjesto poboljšala. Servisi su preopterećeni, dijelovi se uglavnom proizvode izvan Europe, a potrošači su nezadovoljni jer se novi uređaji brzo kvare, točnije sve češći su slučajevi gdje uređaji samo par dana nakon što su kupljeni moraju ići na popravak, tvrdi Knežević.
Knežević također naglašava da Hrvatska nema dovoljno servisa ni zaposlenih u njima, a dijelovi se često moraju uvoziti iz azijskih zemalja. Potrošači se žale da se novi uređaji brzo kvare i da su dugo na popravku, što dodatno pogoršava situaciju. Izjava europarlamentarke Borzan stoga je po njenom sudu idealistička, a ističe da ukoliko je cilj EU da se smanji elektronički otpad, onda je potrebno stvarati uvjete da ti propisi u praksi funkcioniraju jer samo donijeti direktivu ili zakon ništa ne znači.
Marko Baretić, profesor s Katedre za građansko pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu, smatra da je prijedlog Direktive površan, terminološki i sadržajno nedorečen, te ostavlja mnoga pitanja otvorenima. Upozorava na moguće poskupljenje proizvoda kao posljedicu nametnutih obveza proizvođačima i trgovcima, što bi moglo rezultirati prenošenjem dodatnih troškova na potrošače. Ističe nužnost detaljnije ekonomske analize kako bi se ocijenili financijski učinci ovog prijedloga. Naglašava da bi ovaj prijedlog mogao rezultirati nerazumnim zahtjevima prema proizvođačima i uvoznicima te bi mogao potencijalno dovesti do povlačenja ne-EU proizvođača s tržišta Europske unije. Zaključuje da, u ovom trenutku, nije moguće tvrditi da bi nova Direktiva dovela do jeftinijih rezervnih dijelova i dostupnijih servisa.
Zaključak
Izjava Biljane Borzan da će “rezervni dijelovi biti jeftini, a servisi dostupniji” može se u budućnosti pokazati točnom ili netočnom, međutim trenutno ne postoje snažni i nedvosmisleni dokazi da će kao posljedica stupanja na snagu navedene Direktive, rezervni dijelovi doista biti jeftini te servisi dostupniji potrošačima. Direktiva zaista potiče proizvođače da pruže pravodobne i isplative usluge popravka te da informiraju potrošače o njihovim pravima na popravak. Osim toga, produženje jamstva za popravljene proizvode može potaknuti potrošače da odaberu popravak umjesto zamjene, što može rezultirati dugoročnim uštedama.
Međutim, izazovi u provedbi i praktičnoj primjeni Direktive mogu ograničiti njezin utjecaj. Neki od tih izazova uključuju nedostatak dovoljno jasnih i preciznih odredbi u samoj Direktivi, kao i poteškoće u osiguravanju dostupnosti jeftinih dijelova i usluga popravka. Efekti Direktive na priuštivost i dostupnost popravaka tek se treba utvrditi. Također, postojanje mogućnosti dodatnih troškova za dijagnostiku uređaja može otežati financijsku dostupnost popravaka.
Stoga zaključujemo da se točnost izjave Biljane Borzan u ovome trenutku ne može utvrditi.
Autorice: Ema Mokrovčak i Barbara Stjepanović
Mentor: doc.dr.sc. Mario Munta
